Činilo mi se da bi bilo moguće odaslati ultrakratkovalne valove na Mjesec i zabilježiti njihovu refleksiju. Ukoliko bi to bilo ostvarivo, lakše bi se moglo istraživati gornje slojeve atmosfere. Nadalje, otvorile bi se i neslućene mogućnosti telekomunikacija. Bila su to razmišljanja koja je godine 1940. u svoj dnevnik zabilježio astronom amater John DeWitt Jr. Nije trebalo dugo da mladi inženjer prijeđe s riječi na djela. No, prvi pokušaj da detektira reflektirane valove s Mjeseca korištenjem 138-MHz primopredajnika, koji je sam konstruirao dok je radio u WGN-radiju u Chicagu, nije uspio. Već pet godina kasnije, DeWitt je svoju zamisao ostvario, proširivši granice znanosti do nepoznatih dubina svemira. Tim pothvatom zauvijek je ušao u povijest radio i tele komunikacija. Tijekom II. svjetskog rata pukovnik DeWitt je u Evans Signal Laboratory u Belmaru, država New Jersey, radio na razvijanju radarskih sustava. Pri tome je bio izuzetno uspješan, te se proslavio razvojem specijalnog radara namijenjenog lociranju neprijateljskih minobacača te usmjeravanju artiljerijske paljbe.

No, Amerikance su morile i druge brige. Krajem II. svjetskog rata Nijemci su počeli masovnu proizvodnju svog tajnog oružja, nazvanog Vergeltungswaffe 2 (oružje osvete br. 2) ili skraćeno V-2 raketa. Tijekom rata je oko 1000 takvih raketa palo na područje Velike Britanije, od čega čak 660 na London. Ono što je bilo zabrinjavajuće jest da su te strašne rakete dosezale visinu leta i preko 100 km. Prije no što su njemački znanstvenici uspjeli usavršiti V-2 rakete i još im više povećati visinu leta, Njemačka je kapitulirala. Ubrzo potom kapitulirao je i onemoćali Japan. No, već se među dojučerašnjim saveznicima počela nazirati hladnoratovska podjela. Odašiljanje radijskih signala daleko iznad površine Zemlje glede ranog otkrivanja neprijateljskih raketa postao je tako jedan od najvažnijih američkih vojnih prioriteta. Stoga je u rujnu 1945., kada su DeWitt i njegovi suradnici očekivali skoru demobilizaciju, američko Ministarstvo obrane naredilo "Projekt Dijana". Projekt je nazvan po rimskoj boginji lova, samo što su ovoga puta plijenom lijepe boginje umjesto divljih zvijeri imale biti neprijateljske rakete. Cilj projekta bio jest odaslati signale na Mjesec i uhvatiti njihov eho. Ukoliko bi se uspješno detektirali radio-valovi reflektirani s Mjeseca, tehnički bi bilo moguće načiniti i zemaljski sustav ranog upozoravanja na nepoznate objekte iznad američkog neba. Zamisao je bila slična Strateškoj obrambenoj inicijativi, popularno nazvanoj Ratovi zvijezda (Star Wars) koju je tridesetak godina kasnije odobrio predsjednik Reagan. I ovdje je cilj bio uspostaviti obrambeni sustav (ovoga puta satelitski) koji bi štitio USA od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita.

U eksperimentu odašiljanja signala na Mjesec korištene su dobro znane radarske tehnike, ali s posve drugačijim sistemskim konstantama. Preliminarni proračuni koji su u obzir uzimali snagu odašiljača, koeficijent refleksije mete, (Mjeseca), šum prijamnika itd. pokazali su da je DeWittova zamisao tehnički izvediva. Također, ustanovljeno je da pokus koji je DeWitt načinio još prije rata nije uspio zbog slabe osjetljivosti tada uporabljenog prijamnika. Iz poznate udaljenosti Mjeseca od Zemlje (s=384400 km), te brzine širenja elektromagnetskih valova (c=300000 kmh-1), jednostavnom formulom t=2s/c proračunato je da bi odaslani signal do Mjeseca i natrag putovao oko 2,5 sekundi. Naravno, bilo je to krajnje pojednostavljenje stvarne fizikalne situacije jer u obzir nije uzet Dopplerov efekt i sl. Emitirano je 180 signala u pulsevima od 0.2 sekunde. Svaki signal imao je snagu 3 kW, dok je eho imao snagu tek 10-15 W. Konačno, 10. siječnja 1946. prijamnik oko kojeg se sakupila uzbuđena ekipa napokon je oživio, uhvativši radarske signale odbijene s mjesečeve površine. Detektirani signali mogli su se čuti, ali su također bili vidljivi na zaslonu radarskog uređaja. Bio je to konačni dokaz da se elektromagnetski valovi mogu probiti kroz zemljinu ionosferu.

Nakon što su ove eksperimente potvrdili i nezavisni istraživači, Time magazine je objavio: "Čovjek se konačno vinuo sa svog planeta!". Interesantno da je nekako u isto vrijeme (dakle godine 1945) Britanac Arthur Clarke, jedan od kultnih pisaca znanstvene fantastike, objavio zamisao o komunikacijskim satelitima u geostacionarnoj orbiti. Naime, emisijama s tri satelita na putanji razmaknutoj za 120° može se pokriti cijelo naseljeno područje Zemlje. Na toj putanji, koja se nalazi u ravnini ekvatora Zemlje, sateliti bi se kretali od zapada prema istoku na visini oko 35900 km, pri čemu bi kutna brzina satelita bila jednaka kutnoj brzini točke na ekvatoru ispod satelita. DeWittov uspjeh je koje desetljeće kasnije omogućio i praktičnu provedbu ovih Clarkeovih zamisli. Nakon što je "Projekt Dijana" uspješno završen, DeWitt se vratio u Nashville, Tennessee, u kojem je osnovao prvi gradski radio. U tim danima popularnost radijskog programa dosegnula je neslućene vrhunce, koje je godine 1986. ovjekovječio i Woody Allen u svom nostalgičnom filmu Radio Days. Šireći mrežu radijskih predajnika DeWitt je pomogao da se razbije monotona svakodnevica u tisućama domova američke provincije. Ubrzo, WSM radio postaje i TV postaja pod imenom WSMV-TV. Ranih šezdesetih postaja WSMV-TV prva u Sjevernoj Americi počinje emitirati, gotovo u realnom vremenu, satelitske snimke vremenskih podataka. Tehničke probleme oko prijama slike s vladinog meteorološkog satelita i ovoga je puta riješio DeWitt.John De Witt, umro je u 92. godini u ponedjeljak 25, siječnja 1999. u svome domu u rodnome Nashvilleu. Dužno poštovanje odao mu je i CNN koji, zahvaljujući velikim dijelom i DeWittovom naslijeđu, danas svojim vijestima zalazi u sve kutke našeg planeta.

Interkontinentalne balističke rakete trebaju oko 30 minuta (rakete iz podmornica samo oko 10 minuta) da pogode svoj cilj. Zato je od velike važnosti da se raketa otkrije već kod njenog lansiranja. Sateliti za rano upozoravanje još od šezdesetih godina predstavljaju, pored sistema radara za rano upozoravanje, jedinu djelotvornu komponentu protubalističke obrane, temelj su sigurnosti u SAD-u i Rusiji, jer im osiguravaju najvažniji izvor informacija o možebitnom napadu sa balističkim raketama. Prvo su se radili pokusi sa satelitima za rano upozoravanje koji su za otkrivanje koristili radar. Pokazalo se da je za raspoznavanje objekata u svemiru bolje pogodan infracrveni senzor. Sateliti za rano upozoravanje su opremljeni sa infracrvenim optičkim napravama, koje mogu na velikim udaljenostima otkriti lansiranje balističke rakete, na temelju velike količine topline koju proizvodi raketni motor.

Mnogo prije polijetanja posljednjih Discoverera, ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Država obavlja nekoliko vrlo uspješnih obavještajnih misija. Bilo je to doba kad je strah od sovjetske nadmoći u svemirskoj tehnologiji tek naznaka dublje i veće zabrinutosti o sve slabijim obrambenim mogućnostima. Amerika sve više ovisi o brzom sakupljanju podataka iz svemira, jer se samo tako moglo ustanoviti koliko je Sovjetski Savez napredovao u razvoju interkontinentalnih balističkih projektila. To će potvrditi, ili opovrći, tada uvriježeno mišljenje stručnjaka obavještajnih službi da SAD moraju ubrzano početi proizvoditi velike balističke interkontinentalne projektile.

U slučaju nuklearnog rata zemaljski radari ne bi dugo čuvali obzor, pa bi izvještaje o lansiranju novih neprijateljskih projektila i njihovim ciljevima morali davati sateliti za rano uzbunjivanje. U listopadu 1956, kad tvrtka Lockheed preuzima izradu Agena nosača za korištenje u različite svrhe, program WS-117L, s kojim započinju projekti operativnih satelitskih obavještajnih satelita, uključuje već i letjelice Midas upravo ove namjene.

Pod oznakom WS-117L (Weapon System 117L) ratno zrakoplovstvo SAD još 1954. zamišlja okosnicu vojnih svemirskih sistema, raketni stupanj koji bi na leđima projektila Thor ili Atlas bio lansiran u svemir s različitim korisnim teretima. Teorije o tome što se može učiniti u svemiru uglavnom su ovisile o raketnim stručnjacima, jer tada još nije sasvim jasno kako će sateliti stizati u zemljinu putanju i što će biti njihov osnovni zadatak; glavno ograničenje bila je nosivost. Pouzdani raketni motor bio je, dakle, osnovni preduvjet za uspješno postavljanje satelita u različite orbite.

Listopada 1956. godine odabran je proizvođač rakete nastale iz projekta WS-117L. Bila je to poznata tvornica aviona i vojne opreme, Lockheed. Novi je raketni stupanj nazvan Agena A, a trebao je poslužiti kao nosač obavještajnih, fotografskih i stražarskih satelita. Pune dvije godine prije lansiranja prvog američkog umjetnog satelita ratno je zrakoplovstvo već dobrano odmaklo s planovima za Agenu A, relativno malog raketnog stupnja visine svega 6 metara. Kako bi se kao prvi stupanj koristio projektil Thor, sklop Thor-Agena mogao bi u putanju podići teret mase 200 kg. Snažniji motori podigli bi korisnu nosivost do 700 kg, a zamjenom Agene drugim, suvremenijim posljednjim stupnjem i poboljšanjima na raketi Thor, samo šest godina nakon Explorera l, koristan bi teret već iznosio 1200 kg.

Samo dva mjeseca poslije lansiranja Sputnjika 1, sredstva namijenjena projektu WS-117L povećana su četiri puta, a do siječnja 1958. čitav je svemirski program preispitan. Zadaci su podijeljeni u tri grupe: Discoverer, projekt kapsule za povratak na Zemlju i usavršavanje tehnologije; Sentry, projekt letjelice za sakupljanje podataka fotografiranjem; i Midas (Missile Defense Alarm System - Obrambeni sistem za otkrivanje projektila), projekt orbitalnog sistema ranog uzbunjivanja za kontrolu sovjetskih interkontinentalnih balističkih projektila, koji nastaje kao rezultat potrebe što bržeg uzlijetanja strateške bombarderske flote prilikom napada iz Sovjetskog Saveza ili Kine. Za programe Sentry i Midas bilo je predviđeno postupno povećanje broja satelita do konačnog broja od po 24 satelita, dok bi Discoverer u nekoliko desetaka letova istražio tehnološke teškoće. Svi sateliti iz ovih programa bit će postavljeni u polarne ili njima vrlo bliske putanje, i to iz zrakoplovne baze Vandenberg u Kaliforniji. Prvi Discovereri su trebali poletjeti koncem 1958, a za njima bi do sredine šezdesetih slijedile letjelice Midas i Sentry.

Šifrirani naziv Sentry ubrzo je promijenjen u danas poznatu oznaku Samos (Space and Missile Observation System) Svemirski sistem za otkrivanje projektila. No prije nego što razvoj sistema Midas i Samos bude potpuno završen, Discoverer će utrti tehnološke i koncepcijske planove. Letjelica će se koristiti nosačem Agena A, no uz kapsulu za povratak na Zemlju bit će tu još nešto pokusne opreme i instrumenata. Discovereri su letjeli u polarnim putanjama i upravo su zato lansirani iz baze Vandenberg na zapadnoj obali Sjedinjenih Američkih Država. Prvi satelit iz te serije poletio je 28. veljače 1958. To je ujedno i prvi satelit koji s tog mjesta stiže u Zemljinu putanju. Vandenberg ni po čemu ne zaostaje za Cape Canaveralom. Dapače, on uskoro postaje glavnim pokusnim raketnim poligonom Sjedinjenih Američkih Država. Letovi u putanje nagiba većeg od otprilike 50 stupnjeva nisu, naime, mogli započinjati s lansirnih tornjeva na Floridi. Razlog tome su odbačeni raketni stupnjevi koji bi u tom slučaju padali na naseljena područja, a to je, naravno, već od prvih dana bilo zabranjeno. Do ulaska u orbitu satelit mora letjeti nad morem. I tako je Vandenberg postao suparnik Cape Canaveralu, jer se samo iz njega polarna putanja mogla doseći letom preko Tihog oceana, a ne kopna. Baza je osim toga bila i sjedište 1. raketne divizije, čiji je glavni zadatak bila provjera borbene gotovosti interkontinentalnih projektila Atlas. Lansiranje satelita njima je tek dodatni posao, baš kao i osoblju istočnog pokusnog poligona na Cape Canaveralu.

SAMOS

Koncem 1960, pod dojmom neuspješnog Powersovog pokušaja fotografiranja tajnih sovjetskih vojnih instalacija, natjecatelji u trci za ulazak u Bijelu kuću, John F. Kennedy i Richard M. Nixon, skloni su podržavanju programa Samos. No kakve će biti pravne posljedice svega toga? Budu li se Sovjeti žestoko bunili protiv špijunskih očiju u orbiti Zemlje, to će neizostavno voditi zabrani svemirskih letova uopće, jer satelit u bilo kojoj putanji mora preći preko nečijeg teritorija.

Za takvu žalbu gotovo da i nije bilo pravnog presedana. Samo je čikaški sporazum iz 1944, kojeg SSSR nije bio potpisnik, izričito spominjao da suverene države ťimaju potpuno i ekskluzivno pravo o nadzoru i korištenju zračnog prostora nad svojim teritorijemŤ, ali ništa nije rečeno o svemiru nad njim. Kad je koncem 1960. ratno zrakoplovstvo pripremalo lansiranje Samosa 1 raketom Atlas-Agena A, medu američkim vojnim stručnjacima prevladava mišljenje: ťpokušaj, pa ćeš vidjetiŤ. Gornji stupanj spomenute kombinacije rakete-nosača bio je jednak Discovererovom. U osnovi je to interkontinentalni balistički projektil Atlas smješten na snažniji prvi stupanj. Korisni je teret bio integralni dio Agene. Dok je tipična Discoverer kapsula, uključivši i Agenu, imala masu od najviše 1150 kg, Samos je u orbiti imao 1900 kg. Veći dio u oba slučaja sačinjavala je, kao što je spomenuto, Agena. Zato je pri lansiranju Samosa bio potreban Atlas. Ovi obavještajni sateliti u orbiti se nisu mnogo razlikovali od Discoverera, no već i prvi modeli koriste radio-vezu za slanje fotografija do antena zemaljskih stanica, pa ih ne nose natrag na Zemlju. Oba načina imaju prednosti: kod fotografija pristiglih radio-vezom nije se gubilo vrijeme potrebno za spuštanje i pronalaženje kapsule; u drugom slučaju dobivaju se slike s mnogo više pojedinosti, jer se u procesu radio-prijenosa gubi na razlučivanju. Samo je relativna nesigurnost u pronalaženju kapsula navela stručnjake zrakoplovnih snaga da upotrebe radio-veze. No oba su načina usporedno korištena dugi niz godina - izravni se prijenos koristio za nadzor većih površina planeta, dok su kapsule s fotografijama upotrebljavane na satelitima za ťpogled izblizaŤ

I tako je prvi svjetski operativni obavještajni satelitski sistem započeo rad koncem 1960, uz mnogo briga o mogućoj sovjetskoj reakciji. Mnogi su vjerovali da će SSSR oštro napasti djelovanje ťšpijuna na nebuŤ. Bilo je, s druge strane, i onih što su bili uvjereni da će ovu mogućnost objeručke prihvatiti i druga strana radi olakšane provjere naoružanja i sposobnosti takmaca. To je na svaki način mogla biti jedna od ljepših strana razvoja vojne satelitske tehnologije, jer bez takvih mogućnosti teško da bi se našao zajednički jezik razgovora o ograničavanju strateškog oružja.

No i pored ove očite prednosti, obavještajni su sateliti imali i negativnu stranu, po mišljenju mnogih nepremostivu. General James M. Gavin objavljuje godine 1958, kad su Sjedinjene Američke Države lansirale prvi satelit, da ťefikasno korištenje interkontinentalnih balističkih projektila zahtijeva točno i pravovremeno obavještavanje, a to se može ostvariti jedino upotrebom satelitaŤ. Ova je tvrdnja, sasvim očito, bila vrlo dvosmislena i lako se prilagođavala potrebama. Jedno je bilo sigurno - vojna prisutnost u svemiru bila je neizbježna. To je jasno izgovorio i novi američki predsjednik, John F. Kennedy, manje od godinu dana pošto je stupio u Bijelu kuću: ťSamo ako Sjedinjene Države budu imale prednost, moći će se odlučiti hoće li novi prostor postati ocean mira ili užasna pozornica rata.Ť I tako, da osiguraju nadmoć, SAD moraju što je više moguće znati o potencijalnom neprijatelju, pa je došlo i vrijeme za lansiranje Samosa, psa-čuvara zapadnog svijeta. Početak se ne bi mogao nazvati naročito uspješnim. Prvi pokušaj lansiranja nije uspio jer je Agena zakazala, pa satelit nije dospio u putanju. Drugi je Samos stigao u predviđenu orbitu nagiba 97,4 stupnjeva prema ekvatoru. U nekoliko slijedećih tjedana na Zemlju stiže dovoljno podataka za izmjenu Pentagonovih procjena veličine i opsega obrambenih snaga SSSR-a. Sovjeti su bili bijesni. Ne samo zato što su pažljivo pripremani planovi o nadmudrivanju Zapada pali u vodu, već i stoga jer su Amerikanci najednom mogli znati sve o tajnim aktivnostima koje nisu bile ni za čije oči. Prazne prijetnje i samohvala bile su, tijekom pedesetih godina, glavno oružje za pregovaračkim stolom. Zavjesa za kojom su se Sovjeti, očito, još dugo htjeli nadmudrivati, sad više nije bila željezna, već od prozirnog papira.

ťU Sjedinjenim Državama ušle su u modu razne fantastične priče,Ť pisala je moskovska Pravda, ťo velikom broju raketa, 'svevidećih' špijunskih satelita, neranjivih podmornica, i tako dalje i tako dalje... To ne odgovara činjenicama jer se autori takvih priča povode za lakovjernim pojedincima koji ne priznaju rakete, sputnjike, podmornice i ostalu tehničku opremu Sovjetskog Saveza.Ť

Istina je bila sasvim drukčija; Sovjetski Savez je imao mnogo manje strateškog oružja za odvraćanje američkog napada nego što je htio priznati svijetu. Cijena, koju su svi morali platiti zbog te tajnovitosti, bila je jako narušena ravnoteža u naoružanju. U Kennedyjevo vrijeme napetost je gotovo prerasla u sukob, kad su Sovjeti pokušali na Kubu postaviti projektile dovoljno velikog dometa za dostizanje američkog kopna. Mladi američki predsjednik uspostavlja blokadu Kube i prijeti ratom, ukoliko se sovjetski brodovi s raketama ne vrate u matične luke. U to vrijeme SSSR ima tek 80 interkontinentalnih balističkih projektila, dok su ih Sjedinjene Američke Države imale više od četiri stotine - što na kopnu, što na podmornicama. Uz to se nije smjelo zaboraviti na nekoliko stotina strateških bombardera s nuklearnim bombama. Kennedy je znao što radi; premda se činilo da svijet dovodi na rub nuklearnog sukoba, u stvarnosti nije bilo tako, jer je posjedovao podatke koji nisu bili za javnost, i to s dobrim razlogom: to bi otkrilo glavni adut Zapada, novu svjetsku obavještajnu mrežu.

Sovjeti su tada odlučili da se ovakva situacija nikad više ne smije ponoviti. Tako je započelo naoružavanje koje je na koncu dostiglo, pa i prestiglo, vojne mogućnosti Zapada. Bila je to odlična lekcija o strateškoj dominaciji svijeta, nešto što Sovjeti nikad neće zaboraviti. Posljedice samo jednog uspješnog leta satelita Samos početkom 1961. utjecale su na planove za korištenje svemirskog prostora u vojne svrhe. No vremena su se počela mijenjati. Početni uspjesi jasno su pokazali supersilama koliko je nerazumno bilo upoznavati javnost o obavještajnoj i stražarskoj ulozi satelita. I dok u Sovjetskom Savezu počinje glasna propagandna kampanja o američkom ťimperijalizmuŤ, u tišini se planiraju pothvati slični onima u SAD-u, uz upotrebu upravo onih tipova raketa-nosača koji su u putanju oko Zemlje doveli prve kozmonaute.

Obje su supersile sad ubrzano radile na širenju svemirskih obavještajnih programa, kako bi što više saznale o namjerama suparnika. Do kraja 1961, ratno zrakoplovstvo SAD dobiva prve kapsule E-6, u rekordnom vremenu izrađene u pogonima General Electrica, a 22. prosinca iste godine polijeće posljednja raketa Atlas-Agena B sa satelitom iz serije Samos. Između prvog i ovog, uspješnog leta Samosa, bila su dva propala pokušaja. Od 1962. Samosi polijeću na nosačima Thor-Agena, najprije klase ťBŤ, a u drugoj polovici te godine klase ťDŤ. Ovaj je model imao još veću nosivost, ali i mogućnost ponovnog paljenja motora, što je značilo da se putanja satelita može mijenjati. Kapsula je još uvijek bila stalno učvršćena na Ageni. Do kraja 1962, bez ikakvih je teškoća obavljeno 18 letova. U međuvremenu, u orbitu stižu prvi sateliti za ťpogled izblizaŤ s General Electricovim povratnim kapsulama. Djelotvornost sistema dokazana je uspješnim hvatanjem Discoverera 13, još u kolovozu 1960. Te su pokusne satelite u svemir nosile rakete Atlas-Agena B, a letovi su u najboljem slučaju trajali nekoliko dana. Tijekom prve godine korištenja, 1962, obavljeno je šest lansiranja, a čini se da samo jedno od njih nije sasvim uspjelo, jer je satelit stigao u previsoku orbitu. Posljednji iz prve generacije satelita za ťpogled izblizaŤ spustio se 11. studenog 1962, a svi su u svemiru bili samo jedan dan. Iste godine iskušana je i prva generacija satelita za nadzor većih teritorija, onih koji su radio-vezom slali slike do antena zemaljskih stanica. No te iste, 1962, ratno zrakoplovstvo uvodi prvu generaciju prislušnih satelita, zaduženih za hvatanje radio-emisija u stranim zemljama, vojnih komunikacija i radarskih signala stanica za protuzračnu obranu i otkrivanje raketnih projektila.

Do početka 1963. godine planira se razvoj druge generacije obavještajnih satelita, sa snažnijim raketama-nosačima i usavršenom opremom. S tri dodatna motora na kruto gorivo, Thor je u orbitu nosio veće terete. Prva dva neuspješna pokušaja lansiranja obavljena su početkom 1963, a ono u svibnju pun je uspjeh - u putanju stiže druga generacija satelita za nadzor većih područja. Ova je vrsta ostala u upotrebi sve do 1967, kad je zamjenjuje nova, mnogo boljih značajki.

Tijekom 1963, 1964. i 1965, lansirano je ukupno 45 satelita druge generacije koji su temeljito pregledali Zemlju i dali detaljne informacije o izgledu površine u udaljenim i zabačenim predjelima planeta, pripisavši geoidu stvarne osobine. Ova je posljednja primjena od sve većeg značenja, jer je točnost strateškog i taktičkog oružja sve veća. Za usavršavanje sistema strateških interkontinentalnih projektila u Sjedinjenim Američkim Državama u prvom su redu odgovorni predsjednik Kennedy i njegov sekretar obrane Robert McNamara.

Usavršavanjem Atlas i Titan 1 projektila za ispaljivanje teških bojevih glava na druge kontinente nastaje Titan 2, raketa s novom vrstom goriva koje se može uskladištiti kroz dulje vrijeme. Balistički projektili će odsad biti skriveni u zaštitnom silosu sve do par sekundi prije lansiranja kad se otvaraju masivna betonska vrata. Uvjerenje da Sovjetski Savez koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina dostiže SAD u proizvodnji interkontinentalnih balističkih projektila, tjera zabrinutog predsjednika na primjenu novog sistema, Minuteman raketa na kruto gorivo, također smještenih u zaštitnim silosima.

Plan je govorio o najmanje tisuću takvih projektila pohranjenih u njedrima srednjeg zapada Sjedinjenih Američkih Država, a svaki od njih bi poletio za samo jednu minutu. Obzirom da su mnogo manji od prethodnih modela, točnost pogađanja cilja od presudne je važnosti. Zato je trebalo znati njihov točan položaj u odnosu na mjesto lansiranja. Standardne geografske karte nisu zadovoljavale - stare, namjerno zbunjujuće sovjetske primjerke, zamjenjuju prve slike s obavještajnih satelita - jer njihova točnost nije dovoljna za projektile koji u većini pokušaja stižu unutar 400 m od cilja. U prvoj polovici šezdesetih godina kartografski je posao doveden do savršenstva, pružajući planerima letova točne podatke o potrebnim putanjama. No dok je druga generacija satelita za nadzor velikih teritorija tražila promjene koje su ukazivale na veće površinske (ili manje potpovršinske) zahvate vezane uz obrambene projekte, u putanju odlaze i oni za pogled izbliza. Njihov je životni vijek uvijek bio kraći od tjedan dana, a visina orbite se spuštala na samo 120 km.

MIDAS

Pokazalo se da zamisao o postavljanju infracrvenih senzora na satelit pomoću kojih će se lako primijetiti i pratiti vrući mlazevi projektila na putu prema Sjedinjenim Državama, u praksi nije bilo baš tako jednostavno izvesti. Senzorska oprema sistema Midas, koju je izrađivala tvrtka International Telephone and Telegraph (ITT), tražila je održavanje stabilne temperature letjelice jer bez toga instrumenti naprosto ne mogu raditi. Drugim riječima, jednostavan zahtjev je značio priličan inženjerski problem, posebno kad se prisjetimo koliko su prve rakete mogle nositi tereta. Upravo zato je satelit brzo premašio Ageninu nosivost.

Kao prvi stupanj nosača korišten je projektil tipa Atlas, a nakon njegovog odbacivanja Agena A se s teretom sama podizala do visine od 3.600 km. U toj putanji, maksimalnoj za spomenuti nosač i dvotonski korisni teret, satelit se polako pomiče od obzora do obzora, nakon čega njegovu ulogu preuzima drugi. I tako se to nastavlja u lancu od 15 Midas letjelica koje iz polarnih orbita promatraju hoće li s neprijateljskog teritorija biti ispaljene rakete.

Početni su pokusi senzorske opreme i zemaljskih komandnih centara izvođeni satelitima u stacionarnoj putanji, dok će u polarnu biti postavljeni tek operativni modeli. Prvi je let trebao započeti 26. veljače 1960, no nosač je eksplodirao na lansirnom postolju, pa ratno zrakoplovstvo SAD tek u drugom pokušaju uspijeva započeti s provedbom programa. Midas 2 dobro radi čitav dan, a zatim ga smetnje na odašiljačkim uređajima izbacuju iz stroja. Bio je to tek početak razočaranja, jer istraživanja s Discoverer letjelicama pokazuju osnovne nedostatke Agene zbog čega se letovi prekidaju sve do otklanjanja teškoća.

Slijedeća iz serije letjelica Midas polijeće tek godinu dana kasnije, srpnja 1961, a rezultati leta dovoljni su tek za umjereni optimizam o čitavoj koncepciji programa. Midas 4, lansiran tri mjeseca kasnije jednom od prvih verzija Titan nosača, također je uspješan, ali u idealnim okolnostima kad se točno znalo kakve rezultate valja očekivati. Nad nepoznatim teritorijem i zbivanjima Midas tada još uvijek nije imao prevelikih izgleda za uspješno obavljanje namijenjenog mu zadatka. Nekoliko su mjeseci znanstvenici i inženjeri intenzivno obavljali pokuse ne bi li poboljšali rad satelita i nekako prevladali osnovnu pogrešku: nemogućnost razlikovanja vrućih plinova raketnog mlaza i sunčeve svjetlosti odbijene s vrhova oblaka.

Upravo se u to vrijeme obrambeni programi počinju zaogrtati velom tajnovitosti, baš kao što su to oduvijek radili Sovjeti svojim Kozmos letjelicama. Letovi nakon ovog nisu dobivali ime, niti je otkrivana njihova svrha. Ali glavnina radova započetih pod konac 1961. na sistemima za rano uzbunjivanje usmjerena je prema pronalaženju rješenja za pouzdano djelovanje senzorske opreme satelita. U komplementarnom programu s U-2 letjelicama, opremljenim sličnim senzorima, zrakoplovstvo je također napredovalo vrlo sporo. A vrijeme trošenja velikih svota novca na egzotične obrambene sisteme polako prolazi jer su prvotna predviđanja sovjetske raketne moći zamijenjena realističnijim brojevima dobivenim preko fotografija s obavještajnih satelita; opasnost po Sjedinjene Države bila je mnogo manja od pretpostavljene.

Istraživanja sistema za rano uzbunjivanje potpadaju u okvire Programa 461. U uspjeh ne vjeruje gotovo nitko. John R. Hubel, pomoćnik sekretara obrane, govori godine 1962. o ťogromnim tehničkim teškoćama i razočaranjimaŤ što muče znanstvenike i vojne stručnjake. Godinu dana kasnije dr Harold Brown, direktor Instituta za istraživanja i razvoj Ministarstva obrane, svjedoči da je barem polovica sredstava utrošenih u program Midas, čisti gubitak.

Publicist Vernon Van Dyke 1963. sumarizira američke svemirske planove do tog trenutka, i saopćava mišljenje koje tada dijeli većina: ťČak i kad bi se takav sistem ranog uzbunjivanja ostvario, pitanje je od kakvog bi značaja bio.Ť I nastavlja: ťMorale bi biti zaista izuzetne i ekstremne okolnosti koje bi opravdale američki nuklearni protuudar na osnovi informacija dobivenih s Midas satelita; sistem se ni u kojem slučaju ne smije smatrati potpuno pouzdanim.Ť

Ali i pored svih pesimističkih prognoza teorije govore o praktičnoj mogućnosti rješavanja nekolicine problema vezanih za infracrvene senzore, pa se intenzivna istraživanja nastavljaju i do polovice šezdesetih godina. Posljednja dva uspješna lansiranja Midas satelita odvijaju se u svibnju i srpnju 1963, a nakon stupanja u Bijelu kuću pod konac te godine predsjednik Johnson podržava nastavak rada na razvoju sistema ranog uzbunjivanja. Tri godine kasnije obavljena su dva leta uz korištenje Agena D raketa, s putanjama vrlo sličnim Midasovim, a rezultat su projekta koji se u to vrijeme smatra izvedivim. Njegova je oznaka bila Program 266.

Koncem 1966. preimenovan je u Program 949 koji konačno vodi razvoju i proizvodnji prototipskih satelita sa senzorskom opremom i skanerima za letove u stacionarnoj putanji iznad ekvatora. Posao je preuzela tvrtka TRW. Izrada prototipova započinje u kolovozu 1966, a u slijedećih šest godina uključuje šest pokusnih letjelica, neke lansirane nosačima Agena D, dok su druge koristile raketu namijenjenu lansiranju operativnog sistema, Titan 3C, jedinoj sposobnoj da u stacionarnu orbitu iznese teret od tone i pol.

Ratno zrakoplovstvo SAD koristi Program 647 za razvoj konačne opreme satelita, odlagan vrlo dugo zbog otežnih istraživanja potrebnih za dostizanje kvalitete koja bi osigurala financiranje projekta. U prvoj fazi bi u stacionarnu putanju stigle tri letjelice koje će obavještavati o mogućim lansiranjima iz Sovjetskog Saveza i Kine, te s podmornica; pokaže li se prva uspješnom, Faza 2 će uključivati dodatna poboljšanja. Za ispitivanja na tlu i određivanje operativnih svojstava izradit će se samo jedan satelit Faze 1.

Prije nego što podrobnije proučimo satelite serije 647, korisno je pažljivije razmotriti osobine vojnih satelita uključenih u Fazu 1. To je obitelj letjelica za otkrivanje nuklearnih pokusa, što će reći i nadzor ugovora o korištenju i istraživanju atomskog oružja. Premda su armija i zrakoplovstvo SAD obavljali osnovne pokuse još od 1959, ugovor o proizvodnji Vela satelita TRW preuzima tek 1961. U kolovozu 1963. Sjedinjene Države, SSSR i Velika Britanija potpisuju Ugovor o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa (Partial Test Ban Treaty), a dva mjeseca kasnije u svemir leti prvi par letjelica Vela. Ovi su sateliti lansirani nosačem Atlas-Agena D, svaki je imao masu od svega 135 kg, a bili su smješteni sa suprotnih strana putanje na visini između 100 i 135 tisuća kilometara iznad Zemlje. U ovoj vrsti orbite, najvišoj korištenoj za obrambene potrebe, letjelice zaostaju za rotacijom planeta pa se promatraču na tla čini kao da putuju u suprotnom smjeru, premda je to samo iluzija stvorena zato što se Zemlja okreće brže od ophodne brzine letjelica.

Svaki je Vela satelit prve serije imao oblik poliedra sa 26 stranice, od kojih su se na 24 nalazile fotovoltaične ćelije za stvaranje električne energije. Dva nikal-kadmij akumulatora snabdijevaju letjelicu strujom dok se nalazi u zemljinoj sjeni, i održavaju stalni napon na detektorima. Naredbe poslane iz stanica na tlu mogu su i pohranjivati za kasniju upotrebu. Sateliti serije Vela nose složene i vrlo osjetljive detektore X- i gama-zraka, te neutrona stvorenih nuklearnom eksplozijom. U razdoblju od godinu dana nakon lansiranja rad je prvog para premašio sva očekivanja i projekt se iskazuje kao najuspješniji u kratkoj povijesti vojnih letjelica. Prvotni pokusni model broji zato svega šest letjelica lansiranih s tri rakete, umjesto predviđenih deset u pet parova.

General Ben I. Funk, upravitelj svemirskog programa ratnog zrakoplovstva SAD, izjavljuje da ťtako dobra svojstva povezana sa znanstvenom i tehničkom spremnošću prelaska u slijedeću fazu programa obećavaju skraćivanje pokusnog razdoblja, a time i uštedu znatnih sredstava.Ť Novac je u ovom slučaju dobro iskorišten jer dva druga para nije potrebno lansirati tako brzo, pa TRW može nastaviti radom na drugoj generaciji Vela satelita koje će u putanju nositi snažniji nosači Titan 3C. Poboljšanja će se odnositi na upravljačka i komandna svojstva, letjelica će nositi bolje i osjetljivije detektore, a i radni vijek će biti znatno produljen.

Drugi par Vela satelita prve generacije lansiran je u srpnju 1964, a drugi u srpnju 1965. Prvotno planirani životni vijek od šest mjeseci toliko je produljen da se računalo na puno desetljeće korištenja. Pouzdanost s kojom se nisu mogle mjeriti druge letjelice iz tog vremena, te optimistički polet inženjera koji su znali da mogu proizvesti kvalitetnu opremu za rad u svemiru, značajno su doprinijeli napretku programa. U stvari, uspjeh je odmah donio nagradu u obliku ubrzanih planova za razvoj modela druge generacije koje će još uspješnije pratiti zbivanja na planetu sve prenapučenijem nuklearnim oružjem.

U travnju 1967, gotovo dvije godine nakon lansiranja posljednjih Vela satelita prve generacije, Titan 3C uspješno izbacuje dvije poboljšane letjelice. Masa satelita prve generacije se sa početnih 135 povećala na oko 151 kg; prerađeni modeli dvostruko su masivniji, i imaju od 230 do 350 kg. Bili su nešto drukčijeg oblika, poboljšane upravljačke opreme, a oko osi su se okretali jednom u minuti. Sateliti nose uobičajenu opremu za otkrivanje X- i gama-zračenja, te neutronskih emisija, uz elektromagnetske i optičke senzore, brojače pozadinskog zračenja, te poboljšane logičke sklopove za razlikovanje prirodnih i umjetnih izvora zračenja. I drugih je šest Vela letjelica radilo izuzetno dobro. Drugi i treći par lansiran je u svibnju 1969, odnosno travnju 1970. Upravo se u tom trenutku razvoj satelita za otkrivanje umjetnih izvora zračenja stapa s Programom 647 za rano uzbunjivanje, jer se uvođenjem letjelica Faze l u stacionarnu putanju gasi Velina uloga. Tako je barem trebalo biti, no sateliti ove serije tako su dobro napravljeni da je pomoću njih još 1979. u području južnog Atlantika opaženo zračenje koje su mnogi stručnjaci tumačili nuklearnim pokusima Južnoafričke republike. Prisjetimo se da je druga Velina generacija imala predviđeni životni vijek od samo godine i pol.

DSP

Uporni pokušaji stvaranja operativnog sistema za rano uzbunjivanje pod okriljem Pomoćnog obrambenog programa DSP (Defense Support Program) konačno počinju pokazivati prve rezultate, pa se Program 647 može opremiti kako valja. Prvi TRW satelit lansiran je 6. studenog 1970, no kvar na nosaču sprečava dolazak u odabranu putanju. Stručnjaci ipak imaju nešto vremena za ispitivanje rada senzora i ostale opreme. TRW je za svaki slučaj i prototip načinio po operativnim standardima, no to se pokazalo nepotrebnim, jer su slijedeći letovi u svibnju 1971. i ožujku 1972. dokazali uspješan rad sistema. Kontrolu nad dva satelita serije 647 preuzima godine 1972. Komanda obrane zračnog i svemirskog prostora (Aerospace Defense Command). Jedan je od njih postavljen iznad Indijskog oceana za opažanje sovjetskog ili kineskog napada balističkim interkontinentalnim projektilima, a drugi je iznad Paname pazio na rakete lansirane sa sovjetskih podmornica koje su zbog manjeg dometa morale priči bliže sjevernoameričkom kopnu. Prošlo je mnogo vremena, no ratno je zrakoplovstvo SAD konačno ipak imalo satelitski sistem za rano uzbunjivanje, nadopunu za BMEWS radare postavljene kao stražare na putu preko polarnih krajeva. U vodu je tako pala i svaka prednost sovjetskog FOBS sistema ťniskih putanjaŤ.

Sateliti u putanjama visoko nad Zemljom vrlo će brzo opaziti paljenje raketnih motora interkontinetalnih projektila, dajući barem pola sata za odluku o protuudaru. No da li je baš tako? Mogu li infracrveni senzori razlučiti raketni mlaz od velikog požara na nekom naftnom polju? To je pitanje po prvi put došlo na dnevni red potkraj 1975, no prije toga je potrebno reci i nekoliko riječi o osobinama novih satelita. Svaka se letjelica serije 647 sastoji od trupa drugog 3, a širokog 2,7 m, na kojem se nalazi veliki Schmidt teleskop s detektorima od olovo-sulfida za opažanje raketnog mlaza projektila što se uzdiže. Ukupna visina satelita iznosi 4,3 m, masa mu je oko 1000 kg, a uz fotovoltaične ćelije na trupu nosi i četiri ťkrilaŤ za stvaranje električne energije..Schmidtov teleskop, nazvan po estonskom optičaru koji ga je usavršio prije više od pol stoljeća, eliminira sfernu aberaciju koja se inače pojavljuje na sličnim instrumentima. Za razliku od običnih teleskopa kod kojih vidni kut iznosi svega nekoliko lučnih minuta, Schmidt je dobar i za polje promjera 10 do 20 stupnjeva. Ovo je kao stvoreno za sistem ranog uzbunjivanja gdje se za promatranje zemljine površine koristi 2 tisuće infracrvenih senzora. Dug 3,6 m, s otvorom od 91 cm, teleskop je za 7,5 stupnjeva nagnut od osi satelita. Kako se letjelica okreće pet do sedam puta u minuti, teleskop prebrisuje veliko područje ispod sebe. Svaki element infracrvenog detektora ťgledaŤ na područje promjera manjeg od 3 km.

Točan položaj satelita održava se s pomoću dva senzora zaštićena od svjetlosti sa strane, upravljena prema dvije sjajne zvijezde pod međusobnim kutom od oko 90 stupnjeva. Infracrveni detektor opaža zračenja na valnim duljinama od oko 2,7 mikrometra. Senzori nuklearnog zračenja smješteni su na dva od četiri ťkrilaŤ s fotovoltaičnim ćelijama. Dodatni detektori zračenja preuzeti s Vela satelita nadopunjuju ovu prethodno spomenutu vrstu.

Prava mjera efikasnosti sistema za rano uzbunjivanje mjeri se vremenom potrebnim za reakciju na napad, te mogućnošću razlikovanja prirodnog događaja, ispaljivanja projektila, odnosno namjernog zasljepljivanja. Američki sateliti opažaju 18. listopada 1975, i ponovno 17. i 18. studenog iste godine, tisuću puta jače infracrveno zračenje nego što je uobičajeno prilikom lansiranja balističkih interkontinentalnih raketa. Prvi je događaj bio najvažniji jer ga je zapazio stariji model satelita za rano uzbunjivanje, razvijen pod okriljem Programa 949 i postavljen u putanju još rujna 1970. Zračenje je bilo toliko jako da se odmah posumnjalo na namjerno sovjetsko zasljepljivanje letjelice. O tome se slijedećih mjeseci mnogo pričalo, sumnjalo se na različite stvari, no Sovjeti su ostali pri prvom objašnjenju - da se radilo o velikom naftnom požaru. No, uzimajući u obzir podatke iz obavještajnih izvora koji su govorili o intenzivnim pokusima s kemijskim vodik-fluorid laserima, najvjerojatnije se ipak radilo o prvim testovima zemaljskog oružja namijenjenog uništavanju obrambenih satelita. Letjelica iz sistema za rano uzbunjivanje, smještena nad Indijskim oceanom, nije bila trajno onemogućena, no činjenica da je zasljepljujuća zraka s površine Zemlje jednom prilikom trajala punih četiri sata bila je uzrokom velike zabrinutosti, jer bi SSSR pod takvom krinkom lako mogao nezapaženo započeti nuklearni udar. Izvor opaženog zračenja nitko nije nikad pouzdano utvrdio, sovjetska je strana odbijala bilo kakvu diskusiju, no događaj je u svakom slučaju pokazao koliko su pouzdani postojeći obrambeni sistemi.

Otklanjajući svaku mogućnost iznenadnog FOBS napada, sateliti za rano uzbunjivanje postižu veliku popularnost, no ujedno se počinje postavljati pitanje o njihovoj ranjivosti. Takva je letjelica, naime, prilično lak cilj za pronalaženje. No u nedostatku drugog rješenja nastavljaju se planovi za seriju satelita Faze 2, pa prvi među njima polijeće u lipnju 1973. godine. Bila je to poboljšana letjelica serije 647 lansirana u stacionarnu orbitu nosačem Titan 3C. Slijedećih godina u orbitu stižu i druge letjelice, a za sve to vrijeme inženjeri pokušavaju poboljšati senzorske uređaje kako bi projektil pratili dulje vrijeme. Naime, tada je to bilo ostvarivo samo u prvih par minuta leta, i upravo je to veliki nedostatak satelita serije 647. Praćenjem infracrvenog zračenja raketu je moguće pratiti samo dok radi motor. No on se ubrzo po dolasku u svemir gasi, pa satelit više nije u stanju opaziti manje promjene putanje izazvane kratkotrajnim korištenjem manevarskih mlaznica. Zato bi proračun putanje bojeve glave mogao biti vrlo netočan. Stoga će tzv. manevarsko praćenje biti osnova budućih generacija letjelica za rano uzbunjivanje. Sto se tiče Sovjeta, činilo se da su toj vrsti satelita poklanjali mnogo manje pažnje. No, letjelice serije 647 su u proteklih petnaestak godina opazile lansiranja više od 3 tisuće projektila i svemirskih raketa, pa je nestvarno očekivati da Sovjeti nemaju nešto slično.

SAD imaju od 1970. godine, tj. početka programa potpore obrani DSP, konstelaciju od 5 satelita u geostacionarnoj orbiti, od kojih svaki nadzire određeno područje. Temeljem informacija iz tih satelita moguće je utvrditi da li se izvor topline pomiče (tada se radi o raketi) ili je stacionaran (u slučaju požara itd.). Sateliti DSP su namijenjeni za 24-satni nadzor nad lansiranjem raketa i nuklearnim eksplozijama bilo gdje u svijetu. Tri novija satelita nadziru visoko prioritetna područja, dok stariji sateliti nadziru manje važna područja. U okviru programa DSP je bio lansiran 21 satelit, kojima su bili stalno poboljšavani različiti podsistemi, te se tako postepeno poboljšavala pouzdanost, otpornost i trajnost. Sateliti DSP se u orbitu lansiraju pomoću nosećih raketa Titan III i IV, a satelit DSP-16 je bio ubačen u orbitu iz raketoplana Space Shuttle. Razvoj satelita DSP je protekao u 5 faza.

Prvi sateliti DSP block 1 / phase 1 su bili lansirani u geostacionarnu orbitu između 1970. i 1973. godine, njihova masa je bila 900 kg, imali su životni vijek od 1,25 godina, a potrošili su 400 kW energije. Senzori su bili od olovo-sulfida s 2000 ćelija, od kojih se svakom nadziralo područje od 6 km2. Naredne faze su bile block 2 / phase 2 sa 3 satelita između 1975. i 1977. godine, te block 3 / MOS / PIM (Multi Orbit Satellite Perfomance Improvement Modification) sa 4 satelita između 1979. i 1984. godine. U fazi blok 4 / phase 2 upgrade lansirana su 2 satelita između 1984. i 1987. godine, a u fazi blok 5 / DSP-1 bilo je 1989. godine lansirano 8 satelita. Sateliti su se u svakoj fazi poboljšavali, tako da posljednje verzije satelita blok 5 / DSP-1 imaju masu 2400 kg, dužinu od 10 m i predviđeni životni vijek 5 godina, dok im je za rad potrebno 1,2 kW energije. Satelit tipa block 5 koristi 3,7 m dugačak, 2,36 tona težak infracrveni teleskop s ogledalom promjera 92 cm, napravljenim iz živa-srebrnog kadmija (telurida) s 6000 ćelija, a svaka nadzire područje 3 km2. Infracrveni senzor razlikuje lansiranje većine raketa i velik broj letjelica s uključenim dodatnim sagorijevanjem u letu. Senzori satelita rade na dvije valne dužine infracrvenog spektra, što omogućuje bolje prepoznavanje različitih izvora topline, a ujedno je smanjena mogućnost potpune zasljepljenosti u slučaju laserskog napada. Godine 1980. je satelit DSP bio zasljepljen zbog velike eksplozije na ruskom plinovodu. Zadnja verzija DSP pak koristi strogo čuvani dodatni IC senzor heritage. Do 2003. godine će SAD najvjerojatnije lansirati još 2 satelita DSP-1. Sateliti DSP su se iskazali i u Zaljevskom ratu 1991. godine, kada su otkrivali i slijedili iračke taktičke balističke rakete SCUD. Sistemu DSP potrebno je do 2 minute da potvrdi lansiranje rakete i njenu predviđenu trajektoriju. Podaci se šalju prema različitim zemaljskim postajama: na otoku Guam, dvije prekomorske kopnene postaje (OGS) u Australiji i Evropi (EGS), kontinentalnu američku kopnenu postaju (CGS) i na mobilne kopnene terminale (MGT). Iz tih postaja podaci se prosljeđuju u zapovjedništvo NORAD i Svemirsko zapovjedništvo SAD u Koloradu. Svaki satelit ima sposobnost nadziranja gotovo cijele zemljine polutke u svom vidnom polju (trećina cijele zemljine površine) i može otkriti lansiranje rakete iz bilo koje lokacije unutar svojeg područja nadzora. Pomoću sistema JTAGS (Joint Tactical Ground Station) američke snage ili njihovi saveznici od 1997. godine bilo gdje i neposredno dobivaju informacije od satelita DSP. JTAGS je također namijenjen za djelovanje zajedno sa taktičkim protubalističkim sistemima, kojima omogućuje brzo određivanje smjera napada. Programom Talon Shield / ALERT, od 1995. godine je američko svemirsko zapovjedništvo uvelike poboljšalo integraciju i obradu sirovih podataka, dobivenih od cjelokupne konstelacije satelita DSP. Sistemi Shield i ALERT omogućuju znatno poboljšanje u točnosti opisa otkrivenih događaja, kao i brže posredovanje podataka konačnom korisniku. Oba sistema, JTAGS i ALERT, još su u fazi nadogradnje, kako bi kasnije mogli primati informacije preko sistema satelita SBIRS.

SBIRS

SAD su satelite DSP u okviru programa SDI namjeravale nadomjestiti sa sistemom satelita BSTS (Boost Surveillance and Tracking System) i SSTS (Space Surveillance and Tracking System). Prvi bi otkrivao lansiranje raketa i njihovu trajektoriju u početnoj fazi leta, zatim bi praćenje i vođenje borbe preuzeli sateliti SSTS, a raketu bi presreli u svemiru bazirani presretači SBI (Space Base Interceptors). Program satelita BSTS i SSTS bio je ukinut s programom rat zvijezda, iako se, tako kao i ostali projekti SDI nastavio u okviru programa BMD (Ballistic Missile Defense). Koncept satelita BSTS se je nastavio u okviru programa Advanced Warning System i zatim Follow-on Early Warning System. Razvoj satelita SSTS se je nastavio u okviru programa Brilliant Eyes, a po ukidanju tog programa tehnologija je prenesena na program SBIRS low. Mnoge nove tehnologije su u određenoj mjeri bile upotrijebljene kod novijih verzija satelita DSP, ali je potreba za posve novim satelitima, koji bi bili sposobni aktivno sudjelovati kod protubalističke obrane tolika, da su se SAD 1994. godine odlučile da satelite DSP nadomjeste sa satelitima SBIRS (Space Based InfraRed System).

SBIRS će umjesto dosadašnje tehnologije infracrvenog skeniranja područja upotrebljavati dvodimenzionalnu planarnu tehnologiju slikovnog infracrvenog rasporeda, kojom će istovremeno nadzirati cjelu hemisferu. Sateliti nove generacije SBIRS biti će namijenjeni za upozoravanje od ispaljenih raketa, praćenje ciljeva i usmjeravanje oružja protubalističke obrane, sakupljanje tehničkih obavještajnih podataka i povećanje pregleda situacije na bojištima. Sistem satelita SBIRS sastojati će se od dva dijela - SBIRS high i SBIRS low. SBIRS high će činiti četiri satelita, dva u geostacionarnoj Zemljinoj orbiti (GEO) i dva satelita koja će kružiti u visoko-eliptičnoj orbiti (HEO), čime bi se potpuno nadzirala i područja nad polovima, koja su iz geostacionarne orbite slabo vidljiva, a još jedan, peti satelit biti će u pričuvi. Prijemne zemaljske nadzorne postaje biti će sastavljene iz već postojećih zemaljskih nadzornih postaja sistema DSP, a neke će biti nove. Iste zemaljske nadzorne postaje koristiti će svi sateliti programa SBIRS (high i low). Sateliti SBIRS high imati će skenirajući infracrveni senzor za brzi nadzor cijelog područja i fiksni senzor za precizno otkrivanje i praćenje ciljeva. SBIRS high zamijeniti će satelite DSP, koji će biti uklonjeni u orbitu za odslužene satelite, a po planu prvi bi ušli u upotrebu 2004. godine. Vrijednost ugovora za planiranje, izradu i razvoj satelita SBIRS high iznosi 1,8 milijarde USD, a predviđeni troškovi rada do 2020 godine su 10 milijardi USD.

Tehnički daleko zahtjevniji i revolucionarni projekt predstavljaju sateliti SBIRS low, čija namjena će biti praćenje raketa od ispaljenja do ponovnog ulaska u atmosferu, te će sakupljene podatke posredovati sistemima za presretanje, te tim sistemima pomagati pri samom presretanju. Kad bude komponenta SBIRS low potpuno operativna, sastavljati će je između dvadeset i trideset satelita u niskoj Zemljinoj orbiti, te će zajedno sa satelitima SBIRS high osiguravati potpun nadzor nad cijelom zemljinom površinom. Primarna zadaća SBIRS low je osigurati precizno praćenje raketa u njihovoj srednjoj fazi i razlikovanje od ostalih sličnih objekata (bojni mamci). Svaki satelit imati će dva infracrvena senzora - za traženje i za praćenje. Kad senzor za traženje sa širokim vidnim poljem otkrije ispuh raketnog motora pri startu, prenijeti će informaciju senzoru za praćenje, koji ima uže vidno polje i veliku preciznost. Senzor za praćenje slijedit će cilj u njegovoj srednjoj fazi leta do ponovnog ulaska u atmosferu. Za to vrijeme, procesor na satelitu izračunat će konačni put rakete i predviđeni cilj, te podatke će prenijeti baterijama presretača koji će presresti nadolazeću raketu, a svaki satelit imati će mogućnost praćenja više ciljeva. Cijela konstelacija satelita SBIRS low biti će međusobno povezana u mrežu, tako da će svaki satelit moći komunicirati sa svima ostalima u konstelaciji. To će omogućiti da satelit preda praćenje cilja drugom satelitu, ukoliko cilj napusti područje nadzora prvog satelita. Podaci o ciljevima satelita SBIRS low omogućiti će znatno veću učinkovitost, kako taktičkih tako i strateških zemaljskih presretača. SBIRS low premostiti će rupu, koja nastane između početne detekcije ispaljenja i praćenja ciljeva sa radarima zemaljskog sistema presretanja. Razvoj satelita SBIRS low prate mnoge financijske i tehničkim poteškoće te konstrukcijske promjene, te je zbog toga došlo do velikih odstupanja od predviđenog vremena izrade, a operativnost sistema se sada predviđa za drugu polovicu desetljeća.

 

SSSR je kasnio u korištenju stacionarne orbite, jer za njega ona nema većih prednosti pred drugima. Ipak, vrlo je vjerojatno da su komunikacijski Molnija sateliti, ili znanstveni Elektron, nosili senzore za neku vrstu ranog uzbunjivanja. Po navodima Zapada, dva istraživačka satelita Elektron lansirana 1964. godine, pored zadaća istraživanja vršila su i zadaću ranog upozoravanja. Godinu dana kasnije SSSR je postavila u orbitu komunikacijske satelite Molnija-1, za koje su na Zapadu tvrdili da je njihova sekundarna zadaća rano upozoravanje, ali Rusija nije nikada potvrdila niti opovrgla te tvrdnje.

Bez svake je sumnje, također, da se ime Kozmos daje i satelitima sa senzorima za rano uzbunjivanje lansiranim iz Plesecka, premda je takvih sumnjivih letova od 1967. do 1975. bilo svega sedam.

Prvi pravi sovjetski satelit za rano upozoravanje iz programa US-KS Oko, bio je lansiran 1972. godine, pod oznakom Kosmos 520. Masa satelita je oko 1250 kg, visina 1,3 m, a teleskop je dugačak 2 m. Prva serija satelita, lansirana između 1976. i 1983. godine, imala je konstrukcijsku grešku, što je prouzročilo visok stupanj izgubljenih satelita - sateliti su se iz nepoznatih razloga raspali u orbiti. Desetljeće kasnije su ruski znanstvenici priznali da je uzrok problema bio eksplozivni naboj namješten kod optičkog senzora, koji bi uništio satelit u slučaju većih kvarova. Greška na sistemu za nadzor samouništenja je prouzročila prijevremene, nekontrolirane detonacije za vrijeme normalnog rada satelita, a posljednja žrtva te "prijateljske vatre" je satelit Kosmos 1481 (kasniji sateliti Oko su radili bez tog sistema). Sateliti Oko kruže u visoko-eliptičnoj orbiti s periodom 12 sati. Tako satelit u prvom dnevnom ophodu nadzire zapadnu obalu SAD-a, a u drugom istočnu. Za potpun nadzor zemljine površine program Oko treba 9 satelita u konstelaciji, što bi omogućilo da bi svakih 80 minuta jedan satelit u svakoj orbiti došao u apogej. Od devedesetih godina nadalje, konstelacija satelita Oko djeluje s ograničenim mogućnostima, jer nema sredstava za nadomještanje odsluženih satelita. Godine 2000. radila su još četiri satelita, s kojima je moguće (navodi ruska strana) nadzirati područje SAD-a, ali nemaju nadzor nad preostalim dijelom svijeta ili nad ispaljenjima iz podmornica. Američki poznavaoci proturječe tim navodima i tvrde da Rusija sa četiri satelita može nadzirati SAD samo 12 do 17 sati dnevno. Zbog požara u nadzornom centru za rano upozoravanje (lociranom 35 km sjeveroistočno od Serpuhkova) u svibnju 2001. godine, ruske su svemirske sile neko vrijeme, do uspostave nadzora iz pričuvnog zapovjedništva, ostale bez nadzora nad satelitima Oko.

US-KS Oko

U osamdesetim godinama su tri satelita Oko eksperimentalno uvedeni u geostacionarnu orbitu. Na temelju tih pokusa razvijena je druga generacija sovjetskih satelita za rano upozoravanje sistema US-KMO Prognoz. Rusija je prvi satelit Prognoz lansirala 1991. godine i do 1994. godine je bila uspostavljenja konstelacija 4 satelita. Neočekivano zatajenje satelita Prognoz počeo je 1995. godine s kvarom prvog satelita, slijedili su kvarovi na još dva satelita, tako da je do kraja 1996. godine radio još samo jedan satelit. U slijedeće dvije godine Rusija je u orbitu postavila još dva satelita, koja su završila svoj životni vijek već nakon nekoliko mjeseci rada, zadnji Prognoz (Kozmos 2224) je izbačen iz upotrebe u svibnju 1999. godine. Uzrok svih tih kvarova još nije pojašnjen, ali najvjerojatnije se radi o nekoliko konstrukcijskih pogrešaka. U kolovozu 2001. godine lansiran je u orbitu novi satelit tipa Prognoz, koji vjerojatno pripada poboljšanoj generaciji tih satelita.

SERIJA	NAZIV SATELITA	DATUM LANSIRANJA
OKO	Kosmos 2340	9. travnja 1997.
	Kosmos 2342	14. svibnja 1997.
	Kosmos 2351	7. svibnja 1998.
	Kosmos 2368	27. prosinca 1999.

Pregled ruskih operativnih satelita za rano upozoravanje (podaci od srpnja 2001. godine)