Tijekom godina u mojoj je ropotarnici ostalo sačuvano ukupno 803 komada Floppy diskova 1,44 MB korištenih u razdoblju 1995. do 2006. godine. Floppy diskovi ili Floppy diskete kapaciteta 1,44 MB su u 1990-tim godinama bili najpopularniji mediji za digitalni zapis računalnih podataka. Gotovo svako prijenosno ili stolno računalo toga doba imalo je ugrađen Floppy Disk Drive (FDD), odnosno pogon koji je omogućavao zapis i čitanje podataka sa takvih disketa.
Floppy disk bez konkurencije od 1990. do 2005. godine
Floppy diskovi kapaciteta 1,44 MB su prvi puta ušli u upotrebu 1986. godine, a to su tada bili 3½-inčni (88,9 mm) HD diskovni pogoni visoke gustoće. Podaci se zapisuju na okrugli fleksibilni (floppy) disk presvučen magnetskim materijalom koji se okreće ispod magnetskih glava (slično kao kod audio kaseta). Kod nas je široka primjena osobnih računala krenula u drugoj polovici 1990-tih godina kada su Floppy diskovi 1,44 MB bili najviše rašireni mediji za pohranu i razmjenu podataka, praktično bez konkurencije.
Kao konkurencija, prvi CD diskovi sa mogućnosti jednokratnog zapisa podataka (CD-R ili Compact Disc Recordable) pojavili su se već 1990. godine, zatim su od 1997. godine uvedeni i prvi CD-ovi sa mogućnosti višekratnog upisivanja podataka (CD-RW ili Compact Disk ReWritable), a od 2000. godine su ušli u upotrebu i prvi DVD-RW mediji. Međutim, CD/DVD pogoni za snimanje su tada bili još vrlo skupi za masovnu primjenu. Negdje od 2000-tih godina počeli su se širiti CD snimači priuštive cijene koji su mogli pisati na CD-R i CD-RW diskove, a tek nakon 2010. godine cijena kombiniranih CD/DVD-RW pogona za računala je pala na komercijalno prihvatljive cijene (20-tak dolara).
Što se tiče USB memorijskih stikova, oni su prvi put stavljeni u prodaju krajem 2000. godine, no trebalo je proći još pet godina da postanu dovoljno pristupačni i isplativi da istisnu Floppy diskove.
Stoga realno gledano, Floppy diskovi od 1,44 MB nisu imali konkurenciju za široku komercijalnu primjenu sve do negdje 2005. godine kada CD-R i CD-RW diskovi i pogoni te USB memorije počinju sve više biti praktično i cjenovno isplatljiviji mediji za pohranu digitalnih podataka. Također, to je doba naglog širenja i povećanja razlučivosti digitalne multimedije (audio, slikovni i video zapisi) za što Floppy diskovi više nisu imali ni dovoljni kapacitet ni dovoljnu brzinu.
Prijelazno razdoblje Floppy disk na CD-R/CD-RW
Na naših 803 komada Floppy diskova moglo bi se realno snimiti oko 1,15 GB podataka. Ista količina podataka mogla tada snimiti na svega dva CD-R medija (700 MB) no kao što smo rekli to tada nije bilo ni jeftino ni praktično. Velika prednost disketa je bila u lakoj razmjeni podataka, a sami podaci su uglavnom bili osobni dokumenti napravljeni u MS Office alatima (tekstualni i tablični podaci te prezentacije) koji bi u velikoj većini zauzimali puno manje od 1,44 MB. U 1990-tim godinama nije bilo digitalnih kamera i drugih multimedija visoke rezolucije, nije bilo jeftinog, brzog i pouzdanog Interneta, mali broj računala je uopće bio opremljen modemima i spojen na Internet (e-mail), no praktično sva računala su imala FDD pogone. Tako su se podaci jeftino i praktično uglavnom razmjenjivali preko tih malih lako prenosivih disketa.
CD-R pogoni, čak i kad su napokon postali dostupniji širem krugu korisnika, bili su neisplativi za razmjenu malih datoteka jer nitko nije stvarao 700 MB takvih podataka za jednokratno snimanje na CD-R. Stoga su CD-R diskovi komercijalno korišteni najviše za snimanje (presnimavanje) velike količine muzike, slika ili filmova, operativnih sustava i velikih računalnih programa, te za snimanje sigurnosnih kopija računalnih diskova.
Unatoč slabe iskoristivosti kapaciteta CD-R diska za pohranu manjih datoteka, nakon 2005. godine CD-ovi postaju praktički jeftiniji od floppy disketa, Internet postaje sve brži i dostupniji, računala postaju sve pouzdanija, sigurnosne kopije se rade na pomoćnim HDD diskovima u samom računalu, počela je masovna upotreba pisača, USB memorija, prijenosna računala postaju sve raširenija, korisnici su orijentirani na naprednu multimediju, igre i zabavu…
Time je realna potreba za Floppy diskovima postajala sve manja jer su se manji podaci mogli razmjenjivati preko interneta, a za veće datoteke Floppy disk nije imao dovoljan kapacitet. Moglo se dogoditi da kupite novo računalo sa tada još uvijek standardno ugrađenim FDD pogonom, a da za čitavo vrijeme korištenja tog računala uopće niste imali potrebu koristiti niti jednu disketu. Slično tome, danas većina stolnih i prijenosnih računala ima CD/DVD/RW pogone, no jednako tako većina korisnika godinama nema potrebe u njih učitati, a još manje snimiti bilo kakav CD/DVD. Danas svi po džepovima nosimo USB stikove, pa čak ni to, sve se razmjenjuje online.
Što je bilo prije, a što nakon Floppy diska 1,44 MB
Doba floppy (fleksibilnih, savitljivih) diskova je zapravo započelo još 1971. godine sa 8-inčnim (203,2 mm) IBM 23FD diskom kapaciteta 81,664 kB. Od tada se razvijalo i ušlo u upotrebu još 27 raznih standarda floppy diskova različitih veličina, oblika i kapaciteta.
Naša disketa iz 1986. godine kapaciteta 1,44 MB sa veličinom od 3½-inča spada po fizičkoj veličini u zadnju generaciju floppy diskova, no u razdoblju od 1987. do 1999. godine razvijeno je još 6 tipova naprednijih 3½-inčnih disketnih sistema sa kapacitetima od 1,6 MB, 2,88 MB, 21 MB, 120 MB, 240 MB i 150/200 MB.
Veći kapacitet na diskovima iste veličine se naravno postizao većom gustoćom zapisa, no to onda znači i veću složenost, preciznost i cijenu FDD pogona. Stoga floppy disk sistemi sa vrlo velikom gustoćom zapisa nisu bili pogodni za masovnu proizvodnju i nisu ušli u široku komercijalnu upotrebu.
Pouzdanost zapisa podataka na Floppy disk
Sama disketa svakako nije bila posve pouzdan medij, no posve pouzdan nije ni jedan medij za pohranu podataka, kako nekad tako ni danas. Sigurnosne kopije (još bolje nekoliko njih) oduvijek su bile jedini jamac za čuvanje važnih podataka. Iako je Floppy disk relativno dobro mehanički zaštićen u svojem plastičnom kućištu, uvijek je moguć prodor prašine i drugih nečistoća u unutrašnjost, unatoč jednostavnoj konstrukciji mogući su mehanički kvarovi dijelova diskete i deformacije fleksibilnog diska, a svakako da veliki negativni utjecaj ima vanjsko toplinsko i magnetsko djelovanje na disketu.
Ukoliko su se preko diskete prenosili važni podaci, te datoteke je svakako bilo preporučljivo snimiti barem dva puta i to najbolje na dvije različite diskete. Poželjno je bilo nakon snimanja podataka izvršiti i njihovo probno učitavanje, kako bi bili sigurni da je sve ispravno zapisano. Nije loše bilo učitavanje napraviti i na nekom drugom računalu (drugom FDD pogonu). Tek tada možemo disketu staviti u džep i biti prilično sigurni da će raditi tamo gdje ju nosimo. Naime, kao i kod većine drugih podatkovnih zapisa, datoteke moraju biti u cijelosti ispravno zapisane jer kasnije nije moguće učitavanje samo ispravnog dijela datoteke. Osim greške kod samog zapisa, mehaničkog, toplinskog ili magnetskog oštećenja diskete kod transporta, greška je neki put mogla nastati i zbog određene nekompatibilnosti FDD pogona, odnosno loše podešenih magnetskih glava.
Svi znamo da ni optički CD diskovi nisu baš posve pouzdani i neosjetljivi na vanjske utjecaje, pogotovo mehaničke i toplinske. Na kraju, i kod USB memorija, HDD i SSD diskova također dolazi do korupcije podataka iz raznih razloga, tako da ni pažljivo rukovanje i skladištenje nije jamac očuvanosti podataka i za važne podatke je uvijek pametno imati sigurnosne kopije na drugim medijima.
Vrlo znakovit podatak je da od naših 803 disketa iz razdoblja 1995. do 2006. godine nije bilo čitljivo njih svega 11 komada. Posve je moguće da je do te nečitljivosti došlo još kod upotrebe diskete, a ne nužno kako posljedica 20 ili 30 godina skladištenja u tko zna kakvim uvjetima. Također, nije bilo čitljivo svega 1% od ukupnog broja zapisanih datoteka, što je također vrlo vjerojatno greška tijekom samog snimanja datoteke. Očito da je pouzdanost zapisa i čitanja na Floppy diskete općenito gledana velika, no tih 1 % problema se najčešće uvijek dogodi kada to najmanje treba.
Filc ili fina spužvica sa obje strane magnetskog diska služila je za čišćenje površine diska od prašine prilikom rotacije ali je također i pospješivala bolje i ravnomjernije trenje fleksibilnog diska prilikom rotacije unutar plastičnog kućišta. Sam disk je izrađen od tanke fleksibilne plastike, nešto slično najlonu.
Čitanje Floppy diskova
Čitanje Floppy diskova smo izvršili FDD pogonom NEC UF0002. Pogon ima USB sučelje i odmah je bio prepoznat na Win11 operativnom sustavu (drajveri su učitani automatski).
Floppy Disk Drive iz 2008. godine vjerojatno je jedna od posljednjih serija proizvodnje takvih uređaja.
Na naših 803 komada Floppy diskova nalazi se ukupno 269 MB podataka, razvrstano u 4359 datoteka i 443 mapa. Ispada da je prosječna veličina datoteke 61 kB što posve odgovara tadašnjem vremenu. To također govori i kako je to bilo doba „malih“ datoteka i rijetko koji pojedinačni fajl na računalu je imao preko 1,44 MB.
Nakon iščitanih 500-tinjak Floppy diskova naš FDD pogon je odbijao daljnji rad, odnosno Win11 je javljao grešku kako ne može pristupiti podacima na Floppy disku. Otvorili smo FDD pogon i nismo našli nikakve očite (mehaničke) greške. Obje magnetske glave su čiste, kao uostalom i čitav pogon. Disketa se okreće, glave se spuštaju ali Win11 ne može učitati nikakve podatke.
Srećom, imamo jedno staro prijenosno računalo HP Omnibook XE4500 iz 2002. godine koje je opremljeno FDD pogonom. Ovaj laptop je iz prijelaznog razdoblja tako da je opremljen i CD/DVD-ROM kao i FDD pogonom, LAN mrežnim kao i telefonskim (modemskim) ulazom, USB kao i LPT i COM portovima, digitalnim i analognim (S-video) monitorskim izlazima. Tako se može odlično koristiti za spajanje raznih računalnih periferija koje su danas potpuno izašle iz upotrebe i nova računala ih ne podržavaju.
Rad sa FDD pogonom pod WinXP nije tako ugodan kao onaj sa USB pogonom na Win11. Ukoliko je neka datoteka na disketi oštećena, WinXP zaustavlja daljnje čitanje diskete, dok Win11 može preskočiti oštećenu datoteku i nastaviti čitanje slijedeće. Također, Win11 ima bolju podršku za kopiranje datoteka sa istim imenom, ima brzi pregled (preview) fajlova i slično. Brzina čitanja je naravno u oba slučaja ista jer je ograničena maksimalnom brzinom samog FDD pogona.
Sadržaj Floppy diskova
Po sadržaju, na oko stotinjak disketa su snimljeni razni računalni programi, igre (DOS), sistemske (setup, startup) diskete i drajveri za razni hardver. Na ostalih 700 disketa su uglavnom tekstualne datoteke, tablični podaci i snimke web stranica.
Od podatkovnih datoteka to su u najvećem broju MS Word (.doc) i druge tekstualne datoteke (.txt, .rtf), te snimljene web stranice (.htm). To je i za očekivati jer je u 1990-tim godinama većina korisnika računala ovladala osnove rada sa tada vrlo popularnim i raširenim MS Word-om za kreiranje različitih službenih i privatnih tekstualnih dokumenata. S obzirom da je Internet bio slabo razvijen i relativno skup za korištenje, diskete su služile za snimanje i razmjenu internetskih web stranica. Tada se naplaćivalo ukupno vrijeme koje ste spojeni na Internet, a ne količina skinutih podataka kao danas, pa je bila praksa da se učitane web stranice snime i zatim čitaju offline. Slično je i sa e-mailom gdje su na diskete snimale kopije razmijenjenih e-mailova, te smo našli i oko 50 takvih snimaka (.eml).
Slike su vrlo malo zastupljene na disketama, svega oko 300 slikovnih datoteka uglavnom u jpg, gif, tif i bmp formatu. To su mahom manje slike, crteži i skice skinute sa Interneta ili osobne fotografije u niskoj rezoluciji. Također je i PDF format tada još bio malo zastupljen tako da na disketama nalazimo svega desetak takvih zapisa vjerojatno skinutih sa Interneta.
Nešto manje su zastupljene i druge MS Office datoteke (Power Point, Excel, Access) no za 1990-te godine je jasno da sve što se moglo kako tako napraviti u MS Wordu, napravilo se u MS Wordu jer većina državnih službenika ali ni privatnih korisnika nikad nije ni naučila osnove rada u nekom drugom programu.
Na kraju, na diskete je snimljeno i nekoliko komprimiranih datoteka u .zip formatu. Komprimiranje može prilično smanjiti neke datoteke, posebice one napravljene u MS Office programima. Međutim, snimanje u komprimiranom formatu na Floppy diskete povećava mogućnost korupcije podataka i njihovu nečitljivost. Vrijedi pravilo, što je datoteka veća to je veća mogućnost njezine korupcije prilikom snimanja i čitanja. Ukoliko komprimiramo nekoliko datoteka zajedno, te ako dođe do bilo kakvog oštećenja dijela te komprimirane (ZIP) datoteke, dekomprimiranje će biti nemoguće i sve datoteke će biti nečitljive. Posebno je bilo rizično bilo snimanje na diskete datoteka koje su veće od 1,44 MB. Postojao je poseban program koji je cijepao takvu datoteku na fajlove veličine nešto manje od 1,2 KB i zatim bi se ti segmenti pojedinačno snimali na diskete (fajlovi su dobivali ekstenzije .A01, .A02, .A03 i tako dalje). Kod čitanja su se morali ispravno učitati svi fajlovi sa svih disketa, inače bi originalnu datoteku bilo nemoguće ponovno sastaviti. Ako je datoteka bila rascjepkana na 10 ili više disketa, postojala je velika šansa da se barem jedna s vremenom ošteti i da sve postane neupotrebljivo.
Što sa svim tim Floppy diskovima
Nekad sam imao ideju iskoristiti ove diskete za izradu nekog unikatnog kućišta, kutije, stalka, zastora, pregrade ili općenito za prekrivanje i ukras nekih većih ravnih površina. Međutim, danas je ponuda raznih postera, tapeta, cerada, ploči, panela i drugih gotovih prekrivki toliko šarena i bogata da se vjerojatno ne isplati lijepiti pojedinačno svaku disketu na neku površinu kako bi se istina dobio jedinstven, no upitno praktičan, otporan i trajan dizajn.
Vjerojatno ću zadržati desetak disketa iz čisto nostalgičnih razloga, a ostatak ide u reciklažno dvorište i dalje na trajno uništenje. Ove su diskete nakon 15-tak godina aktivne službe postale jednako nepotrebne kao i podaci koji su ostali na njima ostali snimljeni. Na žalost, ne može se reći da ista sudbina ne vrijedi i za sve druge računalne podatke, zapise, medije ikada snimljene. Velikom broju njih vijek trajanja je tek nekoliko sekundi ili nekoliko sati, nakon čega više nikome neće biti zanimljive.
Napredak računalne tehnologije je omogućio ogromnu brzinu i količinu kreiranja različitog digitalnog zapisa, no posve obrnuto tome vrijednost i trajnost toga sadržaja je često vrlo niska i upitne korisnosti.