Danas je nabavljen selektivni voltmetar VS-C2, proizvod talijanske tvrtke Telettra iz 1961. godine.
Tvrtka Telettra (Telefonia, Elettronica, Radio) osnovana je 1946. godine, a nakon više prestrukturiranja i spajanja sa drugim tvrtkama 1990. godine konačno je prodana francuskom Alcatelu. Kroz čitavo razbolje bavile se proizvodnjom i razvojem opreme i uređaja vezanih uz žične i bežične telekomunikacije.
Na mjernom instrumentu je oznaka američke kompanije Hewlett-Packard s kojom je talijanska tvrtka Telettra u nekom razdoblju svakako imala određenu poslovnu suradnju.
Selektivni voltmetar (Frequency selective voltmeter, Selective level meter, Heterodyne voltmeter, Selective wideband voltmeter i slično) je naziv za uređaj koji mjeri izmjenični napon (amplitudu) na samo jednoj odabranoj frekvenciji. Možemo ga promatrati kao svojevrsni analizator spektra koji će pokazati vrijednost amplitude izmjeničnog napona (signala) na svakoj selektiranoj frekvenciji.
Telettra VS-C2 može mjeriti amplitude napona u frekvencijskom opsegu od 20 kHz do 6 MHz (podijeljeno u pet frekvencijskih opsega). Ulazni napon može biti amplitude do 3 V (najveći mjerni opseg), a najmanji mjerljivi napon je oko 0,2 mV (na najmanjem naponskom opsegu 10 mV). Ulazna impedancija je podesiva u četiri opsega: 75 Ω, 150 Ω, 600 Ω i 5 kΩ.
Ovo su podaci koje možemo iščitati sa kontrola prednje ploče jer se za ovaj uređaj ne mogu naći nikakvi tehnički podaci ni dokumentacija. To i ne čudi kada je riječ o talijanskom uređaju iz 1960-tih godina. No, pogledajmo možemo li nešto više saznati iz unutrašnje konstrukcije uređaja.
Cijevni uređaji obično imaju robusne metalne šasije gdje su na gornjoj strani montirane elektronske cijevi i veće pasivne komponente (transformatori, elektrolitski kondenzatori i slično), a na donjoj strani su “u zraku”, lemljene ostale komponente (otpornici, kondenzatori, diode i slično). Ovo općenito ostavlja prilično neuredan dojam montaže, te ukoliko ne znamo funkciju i razmještaj barem pojedinih elektronskih cijevi, onda je prilično teško pratiti naponske i signalne veze između sklopova kako bi se identificirao njihov razmještaj.
Pogled na donju stranu šasije sa skinutim metalnim poklopcima sa modularnih blokova.
Kod Telettre VS-C2 je srećom izvedba donekle blokovska (modularna). Znamo da selektivni voltmetri rade na principu heterodinskih mješača, dakle isto kao i klasični superheterodinski radio prijemnici. Razlika je u tome što nakon miješanja kod prijemnika dolaze stupnjevi demodulatora i audio pojačala, a kod selektivnih voltmetara su ugrađena mjerna pojačala i ispravljač za mjerni instrument.
Pojedini stupnjevi selektivnog voltmetra poput mješača, kristalnih oscilatora, VFO-a imaju lako prepoznatljiva karakteristična obilježja po čemu se mogu identificirati. Tako smo i mi promatranjem konstrukcije pojedinih blokova i praćenjem vidljivih signalnih veza (koaksijalni kablovi) nacrtali osnovnu blok shemu našeg uređaja.
Vidimo da selektivni voltmetar Telettra VS-C2 ima dva stupnja miješanja sa MF na 6,5 MHz i 150 kHz, a obje MF su provedene kroz uskopojasne kristalne filtre i selektivna pojačala. Najbolje da pogledamo kako izgleda svaki pojedinačni sklop sa blok sheme i koja su njegova karakteristična konstrukcijska obilježja.
Tri pravokutna bloka koja vidimo na ovoj slici nisu rastavljiva. U najvećem bloku se nalazi (zaliven) mrežni transformator, čiji izvodi su dostupni s donje strane šasije. Dva manja bloka su najvjerojatnije filtarski elektrolitski kondenzatori. Ovi blokovi su označeni jedino tvorničkim nomenklaturnim brojevima.
Na ovom dijelu vidimo prigušnicu i elektrolitski kondenzator za filtriranje anodnih napona, te naponsku stabilizatorsku cijev OA2. Lijevo do ovih elementa je elektronka E83F i kristal 200 kHz u krugu oscilatora kalibracijskog napona.
Ovdje vidimo elemente sa donje strane šasije koji pripadaju gore navedenim sklopovima (stabilizacija napona i kalibracijski oscilator). Za ispravljanje anodnih napona, umjesto elektronskih cijevi ovdje se koriste diodni mosni ispravljači tvrtke Siemens (250 V / 125 mA).
Na skali je posebno označena osnovna frekvencija kristalnog kalibratora na 200 kHz te crvenim točkama mnogobrojne više harmoničke frekvencije koje se mogu koristiti za kalibraciju skale VFO-a na višim frekvencijama i višim frekvencijskim opsezima. Kalibracija se vrši BFO metodom pomoću slušalica.
Ulazni preklopnici sa elementima transformatora impedancije i atenuatora (oslabljivača) signala kojim se bira naponski mjerni opseg.
Ulazno pojačalo sa pentodom E180F i dvostrukom triodom E88CC.
VFO (oscilator promjenjive frekvencije) sa sklopkom za odabir frekvencijskih opsega bazira se na dvije pentode E83F (vjerojatno oscilator i pojačalo).
Bubanj sa frekvencijskim skalama spregnut sa promjenjivim kondenzatorom VFO-a.
DBM (dostruko balansirani mješač) sastoji se od diodnog prstenastog mješača (ring mixer) između dva transformatora impedancije (prilagodnih unbalanced-to-balanced transformatora). DBM na slici služi za dobivanje 1. MF na 6,5 MHz. Lako se prepoznaje po četiri diode zalemljene između dva transformatora.
Blok kristalnih filtara i pojačala za 1. MF na 6,5 MHz. Vidimo da su ugrađena dva filtra sa po dva kristala, jedan od 6,490 MHz i drugi od 6,500 MHz. Razlika od 10 kHz na prvi pogled ukazuje da ovim uskopojasnim kristalnim filtrima željela postići propusna širina od 10 kHz. Međutim ovdje je vrlo vjerojatno riječ o tzv. lattice ili half-lattice filtru, karakterističnom za cijevne uređaje iz 1960/70-tih godina. Kristali u takvim filtarskim mrežama imaju različite vrijednosti, a obično se odabiru tako da paralelna rezonantna frekvencija jednog kristala bude ista kao serijska rezonantna frekvencija drugog kristala. Time se postiže vrlo ravna propusna karakteristika filtra sa oštrim bočnim nagibima. U pojačalima rade pentode E180F.
Kristalni (lokalni) oscilator na 6,350 MHz sa pentodom E83F i diodni DBM mješač za 2. MF na 150 kHz odvojeni su pregradom u zajedničkom bloku.
Izlazni atenuator za mjerni instrument.
Prvi blok mjernih pojačala sa tri pentode E83F.
Drugi blok mjernih pojačala sa tri pentode E83F vrlo je sličan prvom bloku, no uočavaju se dvije kristalne diode ugrađene na kraju lanca koje su vrlo vjerojatno ispravljačice napona za mjerni istrument.
Pogled kroz prozorčić na bočnoj strani na ulazni transformator impedancije i atenuator, te datumska oznaka otisnuta na mjernom instrumentu.
Kada imate u rukama shematski nepoznat cijevni elektronički uređaj star preko 60 godina vrlo je rizično istog bez ikakve provjere uključiti na mrežni napon i vršiti dugotrajna testiranja. Osim dotrajalih elektrolitskih kondenzatora koji mogu eksplodirati već nakon pet ili deset minuta rada, rizik predstavlja i dotrajala izolacija na poveznim žicama gdje ona visoki anodni napon (reda 200 V) može probiti bilo gdje na šasiju. Također, visokonaponske linije kod ovakvih uređaja često nisu posvuda izolirane te nije uputno prstima dodirivati bilo što unutar šasije, osim ako nismo posve sigurni što radimo. Definitivno nije isto “čačkati” po nekom baterijskom ili niskonaponskom elektroničkom sklopu kao i po sklopovima kod kojih je svugdje normalno prisutan mrežni ili drugi visoki napon.
Nadalje, kod takvih starih uređaja nikad ne možete biti sigurni u njihovu elektroničku ispravnost. Tako mjerenja napona i signala mogu dati posve pogrešne rezultate i dovesti do pogrešnih zaključaka. Ako nemamo elektroničku shemu, svakako je prvi i osnovni korak identificirati razmještaj osnovnih sklopova, utvrditi putanje naponskih linija opasnih po život, vizualno dobro provjeriti stanje svih elektroničkih komponenti (nagorjelost, puknuća, oksidacije, curenja) te stanje izolacije (puknuća, drobljenje na dodir, dezintegracija izolacijskog materijala). Nakon toga bi trebalo zamijeniti visokonaponske elektrolitske kondenzatore (filtri napona napajanja) te tek tada priključiti uređaj na mrežni napon i to postepeno preko variaka sa ograničenjem struje.
Uz sve to treba biti svjestan činjenice da su sve komponente u uređaju stare 60 godina te ni jedna od njih više ne može jamčiti siguran dugotrajan rad. Prava restauracija takvih uređaja zahtijeva zamjenu svih kondenzatora, svih otpornika sa tolerancijom iznad nominalne i svih izoliranih visokonaponskih žica. Specifično za naš konkretni uređaj upitno može biti i stanje kristala, oklopljenog mrežnog transformatora, prigušnica i drugih induktiviteta, te svakako stanje složenih višepolnih sklopki i potenciometara.
To znači da će potpuna restauracija starih cijevnih uređaja biti dugotrajna i skupa, a nakon iste se nepovratno naruši i unutrašnja originalnost uređaja. Mi naravno možemo oprezno, uz postepeno podizanje napona i praćenje porasta struje, pokušati pokrenuti neki takav uređaj i postoji mogućnost da on čak i u većem dijelu proradi. No, to nikako ne znači da uređaj odmah možemo proglasiti ispravnim i sigurnim za korištenje.
Generalno gledano, zapravo za ni jedan elektronički uređaj ne možemo sto posto garantirati siguran i dugotrajan rad. U svakom trenutku može otkazati jedna od stotinu ili tisuću ugrađenih komponenti, a razlozi za to mogu biti mnogobrojni. Načelno, veće su šanse da otkaže neki uređaj koji radi na višim naponima i u radu se normalno grije, od nekih malih baterijskih uređaja. Danas, kada u elektronici sve ide prema maksimalnoj minijaturizaciji, elektroničke komponente se izrađuju i koriste na svojim gornjim nominalnim granicama. Ukoliko je primjerice u nekom sklopu elektrolitski kondenzator predviđen za rad na naponu 6 V, onda posve sigurno neće biti ugrađen onaj za 10 V već onaj deklariran za 6 ili 6,5 V. Razlog tome je što kondenzator za 6 V može biti dimenzijama puno manji od onog za 10 V, a također je i jeftiniji. Naravno, kondenzator za 6 V ima daleko veću šansu za otkaz u kraćem vremenu od onog za 10 V. Današnji moderni uređaji poput računala ili televizora mogu imati na stotine takvih kondenzatora. Isto vrijedi i za otpornike, diode, poluvodiče…