Danas su nabavljena dva uređaja za generiranje titlova na video snimke. Riječ je o identičnim uređajima no jedan nosi oznaku Panasonic VW-CG2E (Matsushita Electric Industrial Co. Ltd.), a drugi Bauer Bosch VTG 600 (Robert Bosch GmbH, Photokino). Isti uređaj može se naći i pod oznakom Blaupunkt TC-20, a moguće i pod još nekim oznakama drugih trgovačkih marki. Ovdje je svakako riječ o uređaju proizvedenom u Japanu za različite elektroničke tvrtke koje su taj proizvod dalje distribuirale pod svojim oznakama. Uređaj se vjerojatno proizvodio u razdoblju od kraja 1980-tih do početka 1990-tih godina.
Trgovačke marke National, National Panasonic, Panasonic i Technics pak potječu od japanske tvrtke Matsushita Electric Industrial Co., Ltd. koja je osnovana 1918. godine, a uspjeh je postigla deset godina kasnije prodajom električnih lampi za bicikle komercijalne oznake National. Ova oznaka je odabrana jer se tvrtka nadala da će taj njezin proizvod koristiti čitav Japan i to je bio prvi poznati brend japanske elektronike. Kasnije je National postala vodeća marka na većini Matsushita proizvoda, uključujući audio i video uređaje, a 1988. nakon svjetskog uspjeha i branda Panasonic naziv je kombiniran u National Panasonic. Do kraja 1980-tih godina tvrtka Matsushita prestala je koristiti brend National (tijekom 2003. godine još se nakratko pojavio na nekim kućanskim aparatima i bijeloj tehnici) te je svoje audio-video proizvode je nastavila prodavati pod imenima Panasonic i Technics.
Tvrtka Bauer Bosch vuče korijene iz 1907. godine kada je precizni mehaničar Eugen Bauer (1879-1958) u Stuttgartu konstruirao je svoj prvi filmski projektor. Sedam godina kasnije Bauer je već imao nekoliko modela projektora, deset zaposlenih i osim za Njemačku izvoz i u druge evropske zemlje. tijekom 1. svjetskog rata Bauer je unovačen u vojnu službu, a njegova radionica je korištena za potrebe naoružanja. Nakon rata Bauer počinje obnavljati svoju tvrtku. Godine 1925. godine napravio je veliki iskorak u kinematografiji upotrebom dva projektora čime je omogućio prikazivanje filma bez pauze. Također, uvođenjem zvučnog filma 1928. godine Eugen Bauer je riješio problem sinkronizacije slike i zvuka sa gramofonske ploče sve dok se zvuk nije počeo snimati izravno na film optičkim zapisom.
Bauer je postao vodeći na tržištu filmskih kino projektora i oko 75% uređaja se proizvodilo za izvoz. Stoga je postala vrlo perspektivna te ju je od 1932. godine počeo postupno preuzimati Robert Bosch GmbH. Kao Bosch-ova podružnica, tvrtka je sada bila poznata kao Kino-Bauer, a kasnije i kao Photokino. Drugi svjetski rat ponovno je smanjio i u konačnici zaustavio proizvodnju tvrtke, no ista se nakon rata opet oporavila. U prvim poslijeratnim godinama Bauer je bio jedini proizvođač kino projektora u Njemačkoj. Procvat njemačke kinematografije i izum kina na otvorenom 1950-ih, kao i suradnja sa Siemensom pridonijela je ponovnom poslovnom rastu tvrtke Kino-Bauer.
Širenjem televizije u privatnim kućanstvima tijekom 1970-tih godina došlo je do velikog pada kinematografije te je početkom 1980-tih godina Bauer prestao proizvoditi filmske projektore, kako profesionalne tako i amaterske jer su jeftini proizvodi iz Azije preplavili tržište u području amaterskog filma. Tvrtka Bauer je rekonstruirana i postala samo čisti dobavljač za filmske projektore, video uređaje i bljeskalice, no Bosch više nije vidio perspektivu tvrtke Bauer te je ista tijekom 1992. potpuno raspuštena. Generator titlova VTG 600 potječe iz sredine 1980-tih godina kada tvrtka Bauer, prije vodeći proizvođač filmske kino opreme, bila još samo distributer video opreme drugih proizvođača.
Generator titlova VW-CG2E (VTG 600,TC-20) predviđen je za rad sa nekim tipovima VHS video kamera iz 1980/90-tih godina koje su opremljene sa odvojivim elektroničkim tražilom (EVF – electronic viewfinder), koje se na kameru spaja preko posebnog 10-pinskog konektora. EVF je zapravo bio minijaturni CRT ekran preko kojeg je operater na kameri mogao u realnom vremenu pratiti sliku (kadar) koji trenutno snima ali i očitavati pojedine informacije poput prikaza datuma, vremena te različitih statusa i parametara rada kamere. Ti podaci bili bi ispisani preko video slike kao OSD (on-screen display) ili jednostavnije rečeno kao svojevrsni titlovi. I sve današnje moderne kamere imaju isti sistem elektroničkog tražila sa prikazom različitih podataka, naravno s tom razlikom da se sada umjesto CRT ekrana koriste moderni displeji.
Generator titlova VW-CG2E dakle može uz postojeće OSD informacije koje eventualno generira sama kamera, generirati dodatne karaktere (slova, brojeve, znakove, simbole) i pozicionirati ih na željeni dio slike. Titl može biti fiksno pozicioniran ili putovati preko slike (scroll). Također je moguće generirati datum, vrijeme ili tajmer na snimku. Preko dvije BNC priključnice označene sa Video IN i Video OUT moguće je spojiti kameru sa kućnim videorekorderom (VTR) u svrhu kopiranja snimke sa kamere na VTR pri čemu se na novi snimak preko VW-CG2E može ubaciti i željeni titl. Također je poželjno kod kreiranja titlova koristiti neki vanjski monitor preko priključnice Video OUT jer je vrlo teško istovremeno gledati EVF kamere i tipkovnicu titlera.
Na zadnjoj strani uređaja je prostor za ugradnju tri male dugmaste baterije od 1,5 V (NR44) koje služe za čuvanje memorije, odnosno upisanog titla. Jasno da se titl teško može pisati tijekom snimanja ili u realnom vremenu, nego se on upisuje, uređuje i memorira prije snimanja i onda se samo ubaci na željeno mjesto tijekom snimanja. Napajanje samog uređaja pak ide preko 10-pinskog EVF konektora.
Ukoliko želimo isprobati ovaj uređaj (titler), prvo moramo identificirati signale na pojedinim pinovima EVF konektora. U tu svrhu pronašli smo jednu staru VHS video kameru sa kompatibilnim 10-pinskim EVF konektorom (Panasonic NV-MS50) koja će nam pomoći u identifikaciji pinova.
Generator titlova Panasonic VW-CG2E montiran na VHS video kameru Panasonic NV-MS50.
EVF možemo promatrati kao kompletni video monitor te mu je za prikaz slike dovoljno napajanje od 5 V i kompozitni video ulaz (VIDEO IN). EVF se obično bazira na jednom specijaliziranom integriranom krugu koji sadržava praktično sve sklopove za prikaz video signala na CRT ekranima (osim otklonskih zavojnica i VN transformatora), a također i sklopove za miješanje OSD prikaza preko slike (AN2510, AN2515 i slični). Takvi čipovi također imaju izlaze za vertikalne i horizontalne sinkronizacijske impulse (pin 3 i 4 na EVF konektoru) koje izdvajaju iz kompozitnog video signala, a oni se (osim za otklonske stupnjeve CRT ekrana) koriste i za sinkronizaciju čipova koji generiraju titlove preko analogne video slike (obično za prikaz vremena, datuma i osnovnih parametara rada kamere) kao na primjer µPD 6142.
EVF sa kamere Panasonic NV-MS50 koristi katodnu cijev dijagonale 17 mm (2/3 incha), a iza maske ekran je dimenzija 9×12 mm. Čitava cijev je dužine 75 mm i debljine 20 mm uključujući i otkonske zavojnice.
Elektronička shema EVF-a video kamere Panasonic NV-MS50.
Raspored pinova na 10-pinskom konektoru EVF-a i titlera.
Vertikalni i horizontalni sinkronizacijski impulsi osim internom generatoru titlova u video kameri također su potrebni i našem vanjskom generatoru titlova VW-CG2E. Međutim, on te impulse izdvaja sam iz ulaznog kompozitnog video signala, a to znači da naš generator titlova ne može raditi samostalno vez vanjskog ulaznog video signala. On samo ubacuje dodatne video podatke u sadržaj slike, dok se vertikalni i horizontalni impulsi potrebni za kompletan kompozitni video signal prosljeđuju iz ulaznog video signala. Deseti pin (OSD-podaci) rezerviran je za video podatke koje generira interni generator titlova, a deveti pin (TITLER) rezerviran je za uvođenje OSD podataka koje šalje VW-CG2E.
Generatore titlova VW-CG2E i VTG 600 testirali smo na video kameri Panasonic NV-MS50 ali i na običnom monitoru sa kompozitnim video ulazom. Kao ulazni video signal koristili smo plavi raster iz jednog generatora testne TV slike (PAL).
Moguće je odabrati četiri gustoće/veličine znakovnih polja koji predstavljaju jedan prikaz ili jednu stranicu (broj karaktera x broj linija): 6×3, 8×4, 12×6 ili kako je prikazano na slici 20×9. Moguće je memorirati do 10 ovakvih stranica. Osim osnovnih slova (velikih i malih) te brojeva na raspolaganju je i više specijalnih slova, znakova i simbola. Hrvatski dijakritički znakovi ovdje ipak nisu uključeni.
Prikaz datuma, vremena i tajmera sa generatora titlova VW-CG2E. Ovaj prikaz ima i većina internih generatora titlova ugrađenih u video kamere.
Različite veličine karaktera. Moguće je odabrati 4 različite veličine karaktera.
Sada idemo razgledati unutrašnjost našeg titlera. Moramo napomenuti da je rastavljanje kućišta izuzetno teško jer su dvije polovice kućišta s unutrašnje strane skopčane plastičnim kopčama. Gotovo je nemoguće razdvojiti te polovice bez da se ne ošteti rub kućišta ali ovaj uređaj ionako nije predviđen za bilo kakav popravak izvan originalnih tvorničkih servisa.
Slučajno smo pronašli i elektroničku shemu našeg titlera u sklopu servisnog priručnika za NV-MS50. Vidi se da riječ o blokovski jednostavnom sklopu. Iz ulaznog kompozitnog video signala (pin 6) izdvajaju se horizontalni i vertikalni impulsi. Ovi impulsi potrebni su za ponovno kreiranje čitavog kompozitnog video signala unutar generatora karaktera (IC3) koji generira samo video signal pojedinih karaktera. Mikrokontroler (IC1) sa pripadajućom memorijom (IC2) služi kao sučelje između tipkovnice i generatora karaktera. Ulazni video signal miješa se sa video signalom karaktera kako bi se na izlazu dobio istovremeni prikaz obje slike.
Ukoliko nastane bilo kakav elektronički kvar na integriranim krugovima iste je vjerojatno bilo nemoguće nabaviti i zamijeniti izvan ovlaštenih tvorničkih servisa, a pogotovo su takvi čipovi nedostupni danas kada se već desetljećima nigdje ne proizvode. Neke kvarove na tranzistorima i pasivnim komponentama vjerojatno bi se dalo otkloniti u kućnoj radinosti, no to svakako nije posao koji bi radili bez elektroničke sheme i instrumentacije za generiranje, prikaz i mjerenje video signala.
Prema serijskom broju naša video kamera je vjerojatno proizvedena u siječnju 1989. godine.
VHS video kamera Panasonic NV-MS50, kao uostalom i sve druge video kamere, su optički, elektronički i mehanički prilično složene naprave. Potrebni su mjeseci studiranja uz kvalitetni servisni priručnik da bi shvatili način konstrukcije, princip rada, podešavanja i ugađanja te sve električke i mehaničke specifičnosti pojedinog modela video kamere. Također, ako imamo video kameru proizvedenu u 1980-tim godinama ili kasnije ista će sasvim sigurno sadržavati niz specijalno razvijenih integriranih krugova kao i mikroprocesor sa svojim specifičnim upravljačkim i kontrolnim programom. Kamere su obično vrlo kompaktne konstrukcije i već samo rastavljanje istih predstavlja izazov. Danas ne samo da je već vrlo teško doći do servisnih priručnika za pojedini tip kamere, nego je teško naći i općenite podatke za integrirane krugove ugrađene u njih.
Već osnovno rastavljanje kamere (skidanje prednjeg poklopca) zahtijeva uklanjanje desetak vijaka različitih veličina i oblika. Ukoliko se nepotrebno (prije reda) ukloni neki vijak to može uzrokovati raspad sitnih montažnih i mehaničkih dijelova u unutrašnjosti što je kasnije teško vratiti na svoje mjesto. Potrebno je imati dobar servisni priručnik i rastavljanje vršiti točno određenim redoslijedom.
Na slici lijevo vidi se jedan od tri servo-motora za pomicanje leća objektiva (zum, fokus, blenda). Prednja leća je promjera 49 mm. Zupčanici su plastični i sa godinama se troše. Jednom kad se izližu do kraja praktično ih je nemoguće nadomjestiti bilo kakvom improvizacijom. Na slici desno se uočava bubanj sa ukupno 9 magnetskih glava (4 video, 4 audio i jedna za brisanje). Ovo je također potrošni dio, a zamjena istog (čak i kad imamo originalni zamjenski dio) zahtijeva puno precizne mehanike.
Iako se video kamere poput ove naše iz 1980/90-tih godina danas mogu relativno jeftino nabaviti preko raznih oglasnika i buvljaka, to će rijetko biti očuvani i potpuno ispravni primjerci. Osim elemenata koji samo po sebi s godinama gube svojstva (poput elektrolitskih kondenzatora, gumenih i plastičnih dijelova mehanizma i slično) najčešći problem kod video kamera je u kompleksnoj preciznoj mehanici za vođenje trake i rotaciju magnetskih video glava kao i za pokretanje objektiva kod zumiranja, fokusiranja i mijenjanja otvora blende (iris). Problem je naravno hrđa, prljavština i druge nečistoće koje se uvuku u unutrašnjost kamere kroz desetljeća lošeg skladištenja ali također i dotrajala ili stvrdnuta maziva kojima su bili podmazani mnogobrojni pokretni mehanički dijelovi kamere. Ne kažem da nije moguće rastaviti, očistiti i ponovno sastaviti čitav mehanizam ali to traži izuzetnu pedantnost, koncentraciju, strpljenje i vrijeme, a uspjeh ni uz sve to na kraju nije zajamčen. Također, neki dijelovi mehanizma moraju biti zategnuti točno specificiranim silama te je potreban i poseban alat kojim će se to odraditi. Vrlo lako se naleti na neki potrošeni ili raspadnuti dio koji je jednostavno nemoguće nadomjestiti nekom improvizacijom.
Pločica sa čipovima specijalno razvijenim za Hi-Fi video kamere za redukciju šuma te procesuiranje i preklapanje frekvencijski moduliranog audio signala. Kamera se deklarira kao Hi-Fi sa audio frekvencijskim rasponom 50 – 20 000 Hz i odnosom signal/šum većim od 47 dB.
U video kamerama od početka 1930-tih do početka 1990-tih godina kao senzor slike koristile su se posebne elektronske katodne cijevi koje su ovisno o principu rada, proizvođaču i tehnologiji dobile različite nazive. Prve katodne cijevi za kamere zvale su se disektor, ikonoskop, super-emitron, ortikon, CPS-emitron. U 1950-tim godinama RCA je razvio Vidicon, u 1960-tim Philips je razvio Plumbicon, a u 1970-tim izašao je Saticon (Hitachi), Pasecon (Heimann), Chalnicon (Toshiba), Newvicon (Matsushita), Trinicon (Sony). Kod kamera u boji obično bi radile tri video cijevi, svaka za jednu boju (RGB) u kombinaciji sa separatorom boja. Ovi tipovi video katodnih cijevi zadržali su se u kamerama sve do početka 1990-tih godina kada su ih istisnuli poluvodički CCD (charge-coupled device) senzori. Iako su se CCD slikovni senzori počeli razvijati i praktično primjenjivati od početka 1970-tih godina, prva video kamera za široku komercijalnu upotrebu sa CCD senzorom izašla je na tržište 1983. godine (Sony, CCD-G5). Naša kamera datira s prijelaza 1980/90-te godine i ima ugrađen CCD slikovni senzor od 1/2 incha (cca 13 mm).
Senzor za balans bjeline, odnosno ravnotežu bijele boje (AWT – Auto Tracing White Balance) oznake M51096AU (Mitsubishi). Ovaj senzor mjeri vanjski spektar svjetlosti i prilagođava snimak tako da bijeli dijelovi slike budu stvarno bijeli, odnosno da ukupna “temperatura” boja na snimku odgovara stvarnim bojama. Na senzoru se uočavaju filtri za tri osnovne boje (RGB).
Naša kamera je bez baterije i više neispravna nego ispravna. Sliku nismo uspjeli dobiti već samo bijeli obris na ekranu EVF-a, ali zato OSD prikaz radi odlično i što se tiče internog OSD-a i što se tiče našeg titlera. Mehanizam trake se pokrene ali nakon par sekundi rada se i sam od sebe zaustavi, a kamera se isključi. Mogli bi eventualno isprobati da li dobivamo sliku na vanjskom monitoru i probati simulirati baterijsko napajanje.
Svakako u ovoj fazi ne želimo dalje rastavljati kameru jer to zahtijeva fotografiranje svakog elementa rastavljanja i bilježenje svakog odšarafljenog vijka i svakog odspojenog konektora. Ukoliko to ne napravimo, posve je izgledna mogućnost da kameru više nećemo znati ispravno sastaviti. Rastavljanje ovako kompleksnih sklopova nikako ne smijemo raditi u žurbi (osim ako rastavljamo za recikliranje). Prilikom rastavljanja sve se može činiti lako i jednostavno, no tek kad se krene u ponovno sastavljanje onda se odjednom počnu pojavljivati montažne dvojbe, čudne nelogičnosti, tajanstveni višak ili manjak dijelova i slični konstrukcijski problemi. Još gora stvar je kad sastavimo čitav sklop, a onda na stolu uočimo još neki dio koji smo zapravo zaboravili staviti još na samom početku sastavljanja.
Ovu našu kameru je već netko pokušavao popraviti što se vidi po nekim oštećenim, nedostajućim i neoriginalnim vijcima. Na sreću, vjerojatno se nije išlo dalje od skidanja vanjskog poklopca (dokle smo i mi došli) jer je odmah jasno da ovaj uređaj nije moguće servisirati napamet. Koliko smo uspjeli razgledati kamera je modularna i zapravo se svi moduli mogu razdvojiti bez odlemljivanja (sve je na vijcima i konektorima). Na isti način se vjerojatno radi i servis, dakle zamjenom čitavog neispravnog modula. Ne vjerujem da je tvornici bilo isplativo kasnije popravljati te zamijenjene module, vjerojatno su se bacali u smeće, jednako kao što se sad mirne duše može baciti u smeće i cijela ova kamera. Naravno, istinski ljubitelj stare elektronike teško da će moći uraditi nešto takvo i dobro je da nismo bacili ovu kameru u smeće jer sad ne bi mogli vidjeti kako na njoj radi ovaj naš titler s početka priče 🙂
Usporedba VHS video kasete koja je ušla u upotrebu 1976. godine i dosegla kapacitet snimanja do 360 minuta standardnom brzinom (tipično 120 minuta) i VHS-C (S-VHS-C) video kasete koja je ušla u upotrebu 1982. godine i na koju je moguće snimiti do 30 minuta videa standardnom brzinom. Jasno je da su kamere poput naše Panasonic NV-MS50 koje koriste VHS-C kasete bile puno manje i lakše od onih na standardne VHS kasete, no maksimalno vrijeme snimanja je bilo značajno reducirano.