Aparat za zavarivanje Iskra M/M 160 Profi

Danas je dobiven na popravak MIG/MAG aparat za zavarivanje M/M 160 Profi, proizvod slovenske Iskre iz 1990-tih godina.

Tvrtka Iskra vuče korijene iz 1946. godine te je sve do danas prisutna na tržištu. Možemo reći da se radi o jednoj od najuspješnijih i najdugovječnijih tvrtki sa područja bivše Jugoslavije koja je preživjela procese restrukturiranja i privatizacije tijekom 1990-tih godina te otada bilježi tendenciju ponovnog rasta, razvoja i širenja na svjetska tržišta. Kroz čitavo razdoblje postojanja nudi širok spektar proizvoda iz područja elektronike, elektrotehnike, telekomunikacija, energetike, automatizacije, električnih alata i uređaja i tome srodnih proizvodnih grana. Što se tiče aparata za zavarivanje Iskra ima u ponudi sve standardne tipove: MIG/MAG, TIG (DC ili AC), MMA (REL), a također nudi i aparate za rezanje plazmom.

MIG (Metal Inert Gas) / MAG (Metal Active Gas) aparati za zavarivanje kao taljivu elektrodu koriste žicu namotanu na kolut koja se tijekom zavarivanja automatski odmotava, odnosno stalno izvlači na vrh pištolja za zavarivanje. Kako bi se dobio što kvalitetniji var te da se spriječi rasprskavanje vara i pregorijevanje tankih materijala tijekom zavarivanja, samo zavarivanje se vrši u okružju posebnih plinova koji se dovode i ispuštaju na vrhu pištolja za zavarivanje. Nekad se za MIG zavarivanje koristio čisti argon, a za MAG zavarivanje čisti ugljikov dioksid (CO2), no danas se uobičajeno koriste mješavine ova dva plina ponekad sa udjelom kisika, helija, vodika ili dušika, sve ovisno o vrsti i debljini materijala koji se vari kao i o ostalim uvjetima zavarivanja. Aparat za zavarivanje Iskra M/M 160 Profi nema električni plinski ventil ni bilo koju drugu električnu kontrolu protjecanja zaštitnog plina tijekom zavarivanja pa se mi ovdje tim dijelom ne moramo baviti.

Vlasnik ovog aparata za zavarivanje navodi da uređaj ne odmotava žicu za zavarivanje. Također, uređaj je već bio na popravku i dijagnosticiran je problem u elektronici koja kontrolira rad motora za odmatanje žice za zavarivanje. Prethodni serviser je popravljao pločicu, no prilikom testa došlo je do kratkog spoja na istoj pri čemu su od vidljivih oštećenja izgorjele neke tiskane veze na pločici. Stoga je isti serviser pločicu ponovno uzeo na popravak, no nakon nekoliko mjeseci zavlačenja vraćena je bez nekog korisnog komentara. Sada je ta pločica završila kod mene.

Elektronička pločica koja kontrolira rad aparata za zavarivanje Iskra M/M 160 Profi. Vide se krpane tiskane veze koje su izgorjele prilikom kratkog spoja, te neki zahvati na upravljačkim elementima: triak MAC224 za uključenje transformatora za zavarivanje i tranzistor BDW93C za kontrolu brzine vrtnje elektromotora za doziranje (odmatanje) žice za zavarivanje.

Vidi se da su pokrpane dvije tiskane veze koje su pregorjele usred kratkog spoja. S obzirom da sam prvo dobio samo pločicu bez kompletnog aparata, mogao sam jedino provjeriti rad dva ključna elementa: rad triaka za uključenje transformatora za zavarivanje koji se preko optopara okida sklopkom na pištolju za zavarivanje i rad tranzistora za regulaciju brzine vrtnje elektromotora za odmatanje žice.

Triak smo bez problema okidali preko optopara, a test tranzistora je pokazao da je isti ispravan. Također, krug mrežnog ispravljača 12 V za osiguranje napona za okidanje triaka je ispravan. Ovdje više ništa ne možemo napraviti pa smo zatražili čitav aparat za zavarivanje.

Aparat je došao bez pola kućišta, kontrola za brzinu vrtnje rasklimana, korozija na mehanizmu za vođenje žice, nedostaju uvodnice za kablove pa isti stružu po oštrom limu kućišta, vod za elektrodu (pozitivan pol) ima znatno oštećenu izolaciju… Najgore je to što se 5-polni konektor može bez problema ukopčati na pločicu sa obje strane, a i tri ostala priključka za pločicu nisu ničim označena i potrebno je utvrditi njihova ispravna spojna mjesta. Štoviše, postoje još tri priključka od kojih dva moraju biti za spajanje tastera, a jedan koji je vezan izravno na plus pol, odnosno na kabel za elektrodu transformatora za zavarivanje, moguće je za napajanje/kontrolu nekog vanjskog uređaja (električni ventil).

Mjesto predviđeno za smještaj elektroničke pločice. Spojni kablovi i konektor nisu ni na koji način označeni i bez sheme ne možemo sa sigurnošću znati kamo i kako se spajaju. Desno se vidi prigušnica za filtraciju istosmjernog napona za zavarivanje koji se dobiva preko diodnog mosnog ispravljača.

Reduktor i mehanizam za povlačenje žice za zavarivanje. Ovaj mehanizam bi morao dozirati žicu podesivom brzinom u rasponu cca 2-18 m/min, no neki aparati mogu tu brzinu regulirati i u širim rasponima (0,6-24 m/min). Brzina ovisi o odabranoj debljini žice i amperaži tijekom zavarivanja. Na slici lijevo se uočava oštećena izolacija kabla za elektrodu (pozitivan pol) koji lako može dodirnuti šasiju aparata. Na slici desno se vidi žica koja dolazi sa sklopke za pokretanje na pištolju za zavarivanje. Sklopkom se na ovu žicu zapravo dovodi pozitivan pol napona za zavarivanje. Također se uočava priključak za uvođenje zaštitnog plina koji se preko cijevi dovodi do vrha elektrode. 

Aparat za zavarivanje radi na opasan mrežni napon koji je prisutan na većini elemenata, a osim toga transformator za zavarivanje može isporučiti veliku struju (160 A) i tu nikako nije poželjno izazvati kratki spoj. Stoga ćemo si prvo nacrtati shemu aparata za zavarivanje Iskra M/M 160 Profi kako bi točno znali što radimo i gdje pratiti eventualne probleme.

Električna shema aparata za zavarivanje Iskra M/M 160 Profi i shema rada grebenaste sklopke.

Transformatorom za zavarivanje upravlja se preko primarnih namotaja (gdje su manje struje) tako da se grebenastom sklopkom uključuju kombinacije od dva namota (pozicije 2, 3, 4) ili za najjaču struju sve tri sekcije primarnog namota (pozicija 1). Mrežni napon se na primarne namotaje dovodi preko upravljačkog kruga sa triakom MAC 224 koji djeluje kao elektronička sklopka za izmjeničnu struju. Triak se preko optopara okida naponom od 12 V sa posebnog mrežnog ispravljača koji se uključuje preko tastera na pištolju za zavarivanje.

Kada se dakle upravljačkim krugom preko triaka na primar transformatora za zavarivanje dovede mrežni napon, na sekundaru se pojavljuje napon 15,5 – 22 V (struja 30-160 A). Taj napon, osim za zavarivanje, služi i za napajanje elektromotora za pokretanje žice preko serijski spojenog tranzistora BDW93C za regulaciju napona, a time i brzinu vrtnje elektromota. Vidimo dakle da napon za zavarivanje dolazi izravno i na elektroničku pločicu te nikako nije dobro napraviti negdje kratki spoj sa tim naponom.

Napon sa sekundara transformatora za zavarivanje ispravlja se punovalnim diodnim mosnim ispravljačem što znači da ćemo na izlazu dobiti pulsirajući ispravljeni napon frekvencije 100 Hz. Teži pak se dobivanju što stabilnijeg istosmjernog napona za zavarivanje sa što manjim fluktuacijama tako da se lakše uspostavi i održava stabilan električni luk. Stoga je i ovdje kao i kod svakog drugog ispravljača potrebno ugraditi filtar napona, a to su redovno kondenzatori ili prigušnice. Aparat Iskra M/M 160 Profi u tu svrhu koristi prigušnicu, no neki drugi aparati umjesto nje mogu imati filtarske kondenzatore velikog kapaciteta.

Unutar transformatora za zavarivanje ugrađena je temperaturna sklopka koja će u slučaju pregrijavanja istog isključiti mrežni napon za napajanje upravljačke elektronike (napon za okidanje triaka), a time posljedično i napon za napajanje transformatora. Tada će svijetliti samo serijski spojena kontrolna žaruljica na koju će biti raspoređena većina mrežnog napona. Ventilator za hlađenje radi konstantno nakon uključenja aparata za zavarivanje.

Transformator za zavarivanje i diodni mosni ispravljač izlaznog napona sa hladilima. Na sekundaru transformatora dobivaju se izmjenični naponi u rasponu 24-35 V (mjereno u praznom hodu), no nakon ispravljanja i filtriranja istosmjerni napon na elektrodama tijekom zavarivanja (pod opterećenjem) je cca 15,5 – 22 V. 

Naponi na sekundaru transformatora za zavarivanje izmjereni u određenim režimima rada: izmjenični napon na sekundaru bez opterećenja, te istosmjerni napon na izlazu iz ispravljača bez opterećenja i pod opterećenjem, odnosno tijekom samog zavarivanja. Treba biti svjestan da sama prigušnica za filtriranje pulsirajućeg napona 100 Hz iz punovalnog ispravljača neće do kraja filtrirati napon te će on na stezaljkama i dalje biti u određenoj mjeri pulsirajući. Razlike između najniže i najviše vrijednosti mogu biti 3-4 V. Stoga smo kod mjerenja izlaznog istosmjernog napona dali neku njegovu srednju vrijednost.

Sada kada znamo kako funkcionira naš aparat za zavarivanje možemo oprezno spojiti sve žice na kontrolnu pločicu. Prije toga smo naravno testirali ispravnost samog elektromotora, provjerili smo rad grebenaste sklopke, uvjerili se da je temperaturni prekidač zatvoren, ispitali i popravili potenciometar za brzinu elektromotora, ventilator radi, izolirali smo opasna mjesta…

Aparat za zavarivanje M/M 160 Profi kao što vidimo sa prednje ploče može povući i do 20 A struje tako da je za njegov rad potrebno osigurati adekvatnu mrežnu priključnicu. Kao elektroničar ne volim baš rad sa velikim naponima i strujama, no što je tu je, probno testiranje sad moramo napraviti.

Nakon prvog uključivanja aparat je proradio, no regulacija brzine vrtnje elektromotora za povlačenje žice ne radi baš dobro (motor se pokreće i regulira tek na zadnjih 20% regulacije) i pretjerano se griju otpornici u regulacijskom krugu. Sada je jasno da je netko već mijenjao ove elemente, te ćemo za početak izdvojeno nacrtati samo ovaj krug.

Na prvoj slici vidimo shemu regulacijskog kruga kakav smo zatekli na pločici. Ovaj krug nikako ne može funkcionirati jer su struje kroz djelitelj napona za bazu tranzistora prevelike. Na drugoj slici je prikazana unutrašnja struktura tranzistora BDW93C. Na trećoj slici je krug regulacije kakav ćemo primijeniti za ovaj naš aparat.  

Obično se paralelno elektromotoru (kao i releju i drugim induktivnim trošilima) spaja dioda kako bi se kratko spojili naponi i naponski pikovi koje eventualno može inducirati sam elektromotor u radu i koji bi mogli uništiti tranzistor. No ovdje vidimo pomalo neuobičajenu situaciju gdje dioda nije spojena paralelno već serijski u krug sa tranzistorom i elektromotorom. Da bi shvatili o čemu se radi, moramo nacrtati kompletnu unutrašnju strukturu tranzistora BDW93C. Vidimo da je to zapravo Darlingtonov spoj NPN tranzistora u jednom kućištu sa ugrađenom zaštitnom diodom i dva otpornika. Dioda koja je sastavni dio BDW93C obrnuto je polarizirana, dok je dioda 1N540 polarizirana u propusnom smjeru.

Kolektorski istosmjerni motori preko kolektora ili komutatora naizmjenično mijenjanju polaritet napona na zavojnici rotora kako bi se ona neprekidno okretala u permanentnom magnetskom polju koje stvara fiksni magnet statora. To u principu znači da se zavojnica elektromotora stalno uključuje i isključuje naizmjenično na pozitivni i negativni pol napajanja.

Tijekom svakog isključenja zavojnice dio preostalog magnetskog toga koji se gasi inducira u zavojnici kratkotrajni napon i u tom djeliću vremena elektromotor zapravo radi kao generator. S obzirom da se magnetski tok vraća u zavojnicu suprotnim smjerom nego je prethodno iz nje potisnut, taj povratni generirani napon je suprotnog polariteta. Vrijednosti tog reverznog impulsnog napona mogu biti relativno velike i frekvencije koja odgovara brzini vrtnje i broju polova elektromotora. Stoga se očituje kao svojevrsni visokofrekvencijski šum koji zbog suprotnog polariteta može oštetiti osjetljive tranzistore. Ovaj VF napon se obično premošćuje jednostavnim RC filtrom koji se popularno zove “snubber” filtar. U našem slučaju sastoji se od kondenzatora 100 nF i otpornika 33 Ω.

U trenutku kada se elektromotor isključi iz napajanja, rotor se uslijed inercije može još jedno vrijeme okretati i u tom vremenu će elektromotor zapravo raditi kao generator (između DC elektromotora i generatora nema neke principijelne razlike) s time da će napon na stezaljkama opet biti suprotnog polariteta. Napon će se naravno pojaviti i ako se ručno ili mehanički zakrene rotor elektromotora (iz bilo kojeg razloga). Takav napon već može imati veću vrijednost i duže trajati, odnosno ponašati se kao istosmjerni napon suprotnog polariteta. Njega stoga ne možemo filtrirati kondenzatorom nego se premosti (kratko spoji) diodom polariziranom za taj smjer napona.

Tako će dioda za nominalni polaritet napona predstavljati jako veliki otpor i struja u tom smjeru neće teći kroz nju. No za neželjene reverzne struje dioda će funkcionirati kao kratki spoj i sva struja će poteći preko nje umjesto preko tranzistora. Naš BDW93C već ima interno ugrađenu takvu diodu koja ga štiti od pojave reverznih struja i napona. Također su interno ugrađena i dva B-E shunt otpornika na oba tranzistora. Otpornik na prvom (pogonskom) tranzistoru osigurava da isti uvijek ima kolektorsku struju iznad minimalne za postizanje prihvatljivog pojačanja izlaznog tranzistora. Otpornik na izlaznom tranzistoru minimalizira utjecaj struje curenja. Naime svaki tranzistor ima neku struju curenja preko baze, pa da se ta struja ne bi višestruko pojačavala na izlaznom tranzistoru (čime bi on uvijek bio blago otvoren) ugrađen je ovaj otpornik. Također, oba otpornika omogućuju brže isključivanje tranzistora kad rade u brzom prekidačkom modu jer prazne zaostali naboj na internom kapacitetu BE spoja tranzistora.

Ostaju nam direktno polarizirane diode 1N540 i 1N4004. Za ove diode ne vidim drugu ulogu osim zaštite od pogrešnog polariteta napajanja. Naime, čitav krug za pogon elektromotora napaja se sa sekundara transformatora za zavarivanje, a to su zapravo vanjski kablovi od koji jedan završava kliještama za masu (negativan pol), a drugi pištoljem sa elektrodom za zavarivanje (pozitivan pol). Manipulacijom sa ta dva kabla moglo bi doći do nekog neželjenog spajanja sa drugim električnim krugovima u okružju rada, pa su ove diode vjerojatno stavljene da spriječe prodor nekog reverznog napona ili naponskog impulsa na regulacijski krug elektromotora preko vanjskih kablova za zavarivanje.

Sada se možemo vratiti na sam regulacijski krug s potenciometrom. Vidimo da je to zapravo djelitelj napona za bazu tranzistora. Izračunali smo da je disipacija snage na otpornicima R2, R3 i R4 oko 3 W (kada je potenciometar na najmanjem otporu) te nije ni čudo što se isti izrazito griju (otpornici su dizajnirani za snage max 0,25 W). Sve je ovo bilo očito već i na prvi pogled jer je ukupni otpor od cca 50 Ω premali na naponu od 22 V te samo taj krug troši pola ampera struje. Vrlo vjerojatno da ovo nisu originalni elementi i da je netko pokušao modificirati ovaj krug.

BDW93C je predviđen za napone do 100 V i struje do 12 A. Elektromotor nema nikakve oznake, no uobičajeno su takvi elektromotori predviđeni za nominalni napon 24 V, maksimalno mogu povući 2-3,5 A struje i žicu pokreću brzinom 0,6-24 m/min (uobičajeno 2-18 m/min).

Testiranjem našeg motora našli smo da se isti pokreće već na cca 4 V i tu troši 250-350 mA ovisno o opterećenju. Brzina izvlačenja žice pri tome je bila cca 2 m/min. Na maksimalnom naponu koji daje transformator za zavarivanje 16 – 22 V brzina žice je cca 12 – 18 m/min. Motor troši manje od 500 mA struje. Ovaj test nam je pokazao da je nominalni napon motora vrlo vjerojatno 24 V i da je regulaciju potrebno izvesti linearno u čitavom području 4-22 V kako bi se dobile brzine izvlačenja žice 2- 18 m/min.

Na slici lijevo se vidi izmjenični kavezni elektromotor nominalnog napona 230 V sa montiranim ventilatorom za hlađenje. Ovaj ventilator se uključuje sa uključenjem uređaja i radi neprekidno. Na slici desno je istosmjerni kolektorski elektromotor nominalnog napona 24 V za pokretanje žice.

Regulacija se naravno vrši promjenom napona na bazi tranzistora, a ta promjena napona može biti linearna (kao u našom slučaju) ili impulsna (PWM ili PFM). Ako se koristimo linearnom regulacijom tranzistor radi u linearnom načinu rada, a ako se koristimo impulsima tranzistor radi u prekidačkom načinu rada. Impulsi su uvijek jednake amplitude, no mogu biti različite širine (odnos između trajanja impulsa i pauze) čime se dobiva PWM upravljanje ili iste širine no različite frekvencije čime se dobiva PFM upravljanje. U oba slučaja zapravo snižavamo efektivnu vrijednost napona koji se dovodi na elektromotor. Što su impulsi kraći u odnosu na pauzu (PWM), odnosno što su rjeđi (PFM) to će efektivni napon na elektromotoru biti manji.

Kod linearne regulacije su nešto veći gubici, no u našem slučaju imamo priličnu rezervu snage i motor je male potrošnje pa to ne dolazi do izražaja. Tranzistor se ovdje koristi kao promjenjivi otpor, dakle serijski spojen sa trošilom (elektromotorom), pa će se napon napajanja rasporediti dio na tranzistor (ovisno o njegovom trenutnom unutrašnjem otporu), dio na elektromotor. To je klasični spoj linearnog regulatora sa serijski spojenim tranzistorom. Ako pogledamo naše sheme, jasno se uočavaju dvije paralelne grane: jednu čine otpornici u djelitelju napona za bazu tranzistora, a drugu čini tranzistor (CE) serijski vezan sa trošilom. U tom paralelnom spoju napon jedne grane izravno utječe na napon druge grane. Ako se primjerice napon izlazne grane smanji (npr. uslijed većeg tereta trošila), povećati će se napon na bazi tranzistora (BE) u ulaznoj (regulacijskoj) grani pa će se tranzistori bolje otvoriti (smanjiti će se otpor) čime će se posljedično povećati izlazni napon. Vrijedi naravno i obrnuto. Kako se poveća napon na izlazu, tako se smanji napon na ulazu (na djelitelju napona) čime se preko promjene otpora tranzistora automatski ostvaruje konstantna regulacija napona.

Originalni djelitelj napona je u našem slučaju je donekle zakompliciran. Čini se da je Iskra ovdje koristila potenciometre koji interno imaju spojen jedan kraj sa klizačem, tako da se u djelitelju napona vrši promjena vrijednosti samo u jednoj grani. Puno bolje rješenje je koristiti potenciometar kao gotov djelitelj napona, gdje se promjena odnosa otpora vrši istovremeno u obje grane. Shemu koju ćemo mi primijeniti nacrtali smo na trećoj slici. Upotrijebljen je potenciometar od 10 kΩ na kojem disipacija snage neće biti veća od 20 mW, a struja kroz bazu tranzistora s obzirom na naše trošilo biti će cca 50 µA. Mogli bismo ovdje zapravo upotrijebiti bilo koji potenciometar raspona 1 – 100 kΩ. Sa manjim potenciometrom biti će nešto veća disipacija snage i veća struja na bazi tranzistora i obrnuto. Probali smo potenciometre od  10 kΩ i 100 kΩ i oba posve dobro reguliraju brzinu elektromotora u punom rasponu.

Originalni potenciometar ima interno spojen jedan kraj otporne trake sa klizačem tako da su na vanjskom kućištu samo dva izvoda.

Otpornik 2,8 – 5 kΩ u negativnoj grani određuje minimalan napon na elektromotoru (najmanju podesivu brzinu). Na naponu od 16 V taj otpornik bi trebao biti oko 5 kΩ, a na naponu od 22 V oko 2,8 kΩ. S obzirom da aparat za zavarivanje, ovisno o odabranoj snazi, daje različite izlazne napone (16-22 V) to će se i brzina vrtnje elektromotora mijenjati s promjenom snage. Ovu situaciju možemo stabilizirati zener-diodom, no tada ćemo najveću podesivu brzinu ograničiti na onu na naponu 16 V (12 m/min). Nikad nisam zavarivao sa ovakvim aparatom pa ne znam da li je na svim amperažama nužno osigurati i one najmanje (2 m/min) i one najveće (18 m/min) brzine vrtnje, no ukoliko želimo zadržati istu podešenu brzinu na sva četiri nivoa snage aparata, onda se krajnje vrijednosti brzina moraju donekle žrtvovati.

Čisto iz preventivnih razloga dodali smo i otpornik od 1 kΩ koji ograničava struju baze na 22 mA (najviše dozvoljeno je 200 mA) kako ne bi došlo do uništenja tranzistora uslijed nekog kvara na potenciometru, kratkog spoja elektromotora i slično.

Primijetio sam i da grebenasta sklopka više ne radi baš glatko, što i nije čudo za ovako star aparat. Grebenasta sklopka je modularnog tipa, odnosno sastoji se od tri segmenta svaki sa po dvije sklopke. Rad svake sklopki u svakom pojedinačnom segmentu kontroliraju posebni grebenasti ulošci koji na određenom kutnom položaju uključe ili isključe svaku od sklopki. Grebenasti mehanizam je plastičan i s vremenom dolazi do njegovog habanja, te se sklopka sve teže okreće i sve više zapinje. Pohabani plastični grebenasti ulošci i pritiskivači se ne mogu popraviti i sklopku je potrebno zamijeniti.

Nova grebenasta sklopka (u našem slučaju Tecnomatic model HD 16) neće raditi ispravno prije nego se poslože grebenasti ulošci svakog segmenta na ispravne kutne pozicije, tako da se dobije ispravna shema preklapanja za svaki od položaj sklopke. Stoga je kod zamjene grebenaste sklopke potrebno znati shemu uključivanja kontakata za svaki položaj te je potrebna i određena spretnost da se ista pravilno sastavi.

Na slici lijevo se vidi grebenasta sklopka Tecnomatic model HD 16 sa tri sekcije, svaka sa dva prekidača (3×2). Na slici desno je potenciometar za kontrolu brzine doziranja žice za zavarivanje.

Tijekom višekratnog testa postalo je jasno da jedan segment sklopke (11-12) ne radi kako treba, a s obzirom da se preko tog segmenta prekida mrežno napajanje, aparat se ne uključuje svaki put kad se sklopka prebaci u neku radnu poziciju. Srećom, segmenti 9-10 i 11-12 su posljednji pa ne moramo rastavljati ostale segmente.

Jedna sekcija sa dva segmenta sklopke u zatvorenom položaju. Nosač kontakta sklopke lijevo je svinut i ne funkcionira kako treba, dok je nosač kontakta sklopke desno još uvijek u dobrom stanju. U sredini se nalazi mali valjčić sa grebenima koji pritišću ili otpuštaju nosače samih kontakta sklopke. Grebenasti dio svake sekcije sklopke se može izvaditi i zarotirati u bilo koji položaj (preko unutrašnjeg zupčastog spoja) čime se mijenja shema otvaranja/zatvaranja sklopki na određenoj poziciji. Nisu svi grebenasti dijelovi jednaki. Ovdje vidimo najjednostavniji slučaj gdje grebeni drže sklopke zatvorene u svim položajima osim na jednom (0 – isključeno). Grebeni unutrašnjih sekcija pak imaju složenije izmjene za svaku od pozicija.

Na slici se odmah vidi problem. Segment sa desne strane je u dobrom stanju i mali bijeli pokretni nosač kontakta je ravan, no isti plastični nosač kontakta sa lijeve strane je svinut te zapinje u utoru po kojem klizi. Neki put, kad bi nosač bio potisnut u vanjski (otvoreni) položaj, isti se ne bi više vraćao u unutrašnji položaj za zatvaranje kontakta jer bi zapeo u crnom plastičnom utoru po kojem klizi. Do ovog savijanja relativno čvrste plastike nosača je moglo doći samo nekim nasilnim okretanjem sklopke kad je ista već bila zapinjala. Izravnali smo ovaj nosač koliko je to bilo moguće laganim zagrijavanjem i kasnije finim brušenjem vrha kako bi grebenasti dio sklopke sa što manje napora pritiskao ovaj nosač kontakta.

Iako su svi MIG/MAG aparati principijelno isti, elektronički krugovi za upravljanje i regulaciju mogu se prilično razlikovati na različitim modelima. Ukoliko nemamo elektroničku shemu, potrebno je dobro identificirati električne krugove jer su posvuda prisutni mrežni naponi i izvori jakih struja koje lako sprže sve greškom kratko spojene vodove i elemente.

Darlingtonovi parovi tranzistora danas se sve rjeđe koriste u serijskim tranzistorskim regulatorima, mijenjaju ih MOSFET tranzistori. MOSFET tranzistori imaju bolju izolaciju između upravljačke elektrode (gate) i radnih elektroda, imaju manje gubitke i brže rade u prekidačkim modovima što ih čine pogodnima za današnja raširena PWM (digitalna) upravljanja. Prednost Darlington tranzistora pred MOSFET-ima pak je u njihovom velikom strujnom pojačanju, tako da se tranzistori u takvom spoju mogu otvoriti već pri vrlo malim strujama baze.

Nekada strogo električni aparati s vremenom postaju sve više i više elektronički aparati. Jednostavne ručne linearne regulatore sve više mijenjanu automatska programska digitalna upravljanja, a klasične mrežne transformatore zamjenjuju prekidački naponski pretvarači. Transformator za zavarivanje koji se nekad praktično sastojao od jednog transformatora i diodnog ili selenskog ispravljača, danas može biti sastavljen od više kompleksnih analogno/digitalnih krugova upravljačke i pogonske elektronike. Isto vrijedi i za gotovo sve druge električne uređaje te danas svaki serviser kućanskih aparata i alata zapravo mora biti jednako dobro opremljen znanjem i alatima kako za elektrotehniku tako i za elektroniku 🙂