Danas su nabavljena dva televizijska UHF/VHF konvertera :
- UHFkonvertor II proizvođača Ei Niš iz 1970-tih godina
- KON-902 proizvođača Gorenje-Elrad iz 1970-tih godina
U razdoblju od 1960-tih pa sve do 1980-tih godina proizveden je veliki broj ovakvih UHF/VHF televizijskih konvertera, kako bi se na televizorima koji su bili opremljeni samo VHF tunerom mogli gledati i programi koji su se počeli odašiljati na UHF opsegu.
Elektronska industrija EI (Srbija) vuče korijene iz 1948. godine (RR zavodi Niš), a u doba najvećeg rasta zapošljavao je 28 000 radnika u pedesetak tvornica gdje se proizvodila najrazličitija elektronička roba široke potrošnje za domaće potrebe, vojsku i izvoz. U posljednjih petnaestak godina gotovo sve tvornice vezane uz EI su zatvorene ili u stečaju, a samo tri su uspješno privatizirane.
Gorenje Elrad, odnosno tvornica Elrad kao jedan od pogona Gorenja (Slovenija), osnovana je početkom 1970-tih godina za proizvodnju svih vrsta antena za prijem komercijalnih RTV programa, također i za radioamaterske opsege 2-m i 70-cm te popratnog antenskog pribora. To je uključivalo vanjske i sobne antene, antene za automobile, antenske kablove i konektore, zidne priključnice, transformatore impedancije (300/75 Ω), antenske filtre i pojačala sa napajanjima i te ugradbene i vanjske UHF/VHF TV konvertere. Gorenje Elrad prestao je s poslovanjem 1989. godine.
Raspodjela analognih TV kanala i opsega…
TV kanali i pripadajući frekvencijski opsezi analogne televizije kod nas su bili raspoređeni ovako:
- VHF I opseg: kanali 2 do 4, frekvencijski opseg 47 do 68 MHz
- VHF III opseg: kanali 5 do 12, frekvencijski opseg 174 do 230 MHz
- UHF IV opseg: kanali 21 do 37, frekvencijski opseg 470-605 MHz
- UHF V opseg: kanali 38 do 69, frekvencijski opseg 605-862 MHz
1. VHF kanal je bio uskopojasni (6 MHz) i nije se upotrebljavao za televiziju. Isto tako 36. UHF kanal bio je rezerviran za radar, a 38. UHF kanal za radioastronomiju. Širina televizijskoga kanala iznosila je 7 MHz u području VHF-a i 8 MHz u području UHF-a.
UHF/VHF konverteri bili su prilagođeni kanalima na kojima su odašiljale lokalne TV postaje, no uglavnom su svi pokrivali veći dio UHF opsega. Izlazna međufrekvencija odabirala bi se za kanal na kojem nema dosega TV emitiranja ni jednog VHF odašiljača i obično je to bio 2. ili 3. VHF kanal.
Povijest televizije…
Prvi prijenos TV slike opto-mehaničkim uređajima (Nipkowljev disk) ostvaren je 1883. godine, a 1929. godine je u Engleskoj i SAD-u započela su prva radiodifuzna emitiranja televizijskog signala preko takvih uređaja. Sustav mehaničke televizije prestao je s radom 1935. godine.
Prvi prijenos slike pomoću elektronskih cijevi (ikonoskop i kineskop) ostvaren je 1927. godine i već u 1930-tim godinama započela su prva elektronička emitiranja televizijskog signala u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u. Televizija u boji počela je s emitiranjem 1954. godine (SAD), a standardizirana je 1967. godine (SECAM i PAL).
TV kanali su se sa VHF na UHF frekvencijski opseg proširili kako bi se osigurao veći broj kanala i omogućila veća frekvencijska širina pojedinog kanala potrebna za prijenos TV slike u boji. Potreba za više kanala prvo je nastala u SAD-u gdje je ozbiljnije emitiranje TV programa započelo još od 1943. godine. UHF opseg je podijeljen na 60 kanala od 470 MHz (kanal 14) do 884 MHz (kanal 83) koji su bili kompatibilni s VHF NTSC (CCIR-M) standardom. Već do sredine 1950-tih godina u SAD-u je bilo nekoliko stotina UHF TV postaja, no ti prvi odašiljači su uglavnom bili loših performansi i malog dometa zbog čega je emitiranje postalo komercijalno neisplativo te se do kraja 1950-tih godina veliki broj UHF odašiljača smanjio. Tek je 1965. godine FCC UHF tunere učinio obaveznim u svim američkim TV uređajima.
U Evropi je širenje na UHF TV kanale zaostajalo nekoliko godina sa SAD-om jer nije postojala realna potreba za velim brojem TV kanala. Prvo ozbiljnije UHF televizijsko emitiranje počelo je u prvoj polovici 1950-ih, a prvi komercijalni evropski UHF TV tuner konstruiran je 1959. godine te su od tada bolji modeli evropskih televizora već bili opremljeni kombiniranim VHF/UHF tunerom.
Televizija u Hrvatskoj…
Prvi TV odašiljač u Hrvatskoj (Sljeme) postavljen je 1956. godine. U to vrijeme TV program se već emitirao u 21 zemlji svijeta. Dvije godine program je bio eksperimentalan, a onda su krajem 1958. godine proradili TV studiji u Ljubljani i Beogradu te se Radiotelevizija Zagreb uključila u zajednički program JRT-a. U početku se zajednički program emitirao svakog dana osim petkom, ovisno o danu u ukupnom trajanju do cca 1-3 sata, uglavnom u večernjim terminima. Pokrivenost TV signalom je bila loša, promoviranje televizije kao novog medija slaba, program nije bio osobito atraktivan, televizori su bili preskupi za većinu obitelji i gledali su se uglavnom masovno po izlozima ili društvenim ustanovama.
Tek kroz idućih deset godina emitiranja, od sredine 1960-tih, televizija se kod nas počinje polako popularizirati, emitiranje je produženo i na 6 sati dnevno, emisije su raznovrsnije, pokrivenost TV signalom je veća, no već prilično zaostajemo za razvijenim svijetom.
Emitiranje TV signala u boji započelo je sa Sljemena 1966. godine, no to je bio samo eksperimentalni izravni prijenos iz studija Talijanske radiotelevizije u Rimu. Ipak, to emitiranje u boji je išlo preko novog odašiljača snage 10 kW i to je bio naš prvi odašiljač koji je radio na UHF području. Početkom 1970-tih godina, kada je Beograd počeo polako emitirati program u boji, kod nas su se pojavili i prvi domaći televizori u boji, preskupi za većinu građanstva.
Rezime…
Emitiranje TV programa na UHF kanalima u SAD-u se proširilo tijekom 1950-tih godina, u većini Evrope tijekom 1960-tih godina, a kod nas tijekom 1970-tih godina. Ukoliko praćenje UHF TV kanala promatramo s aspekta šire komercijalne isplativosti, Evropa je za Amerikom kasnila oko 5 godina, no mi za Evropom oko 10 godina. Sve do 1972. godine program Televizije Zagreb se emitirao na samo jednom VHF kanalu, a emitiranje domaćeg programa u boji skromno je započelo tek od 1975. godine. U najboljem slučaju moglo se hvatati još nekoliko stranih TV odašiljača (Austrija, Mađarska, Italija).
Pregled VHF i UHF TV odašiljača u Hrvatskoj 1977. godine. Na VHF-u se odašiljalo na 9 različitih kanala (4. do 12. kanal), a na UHF-u se odašiljalo na 17 različitih kanala uglavnom iz nižeg UHF frekvencijskog opsega (22. do 55. kanal). Naravno, to nije značilo da se emitiralo 9+17 različitih programa, emitirala su se samo dva različita programa, a UHF odašiljači za drugi program bili su puno rijeđe raspoređeni nego VHF odaljišači za prvi program.
UHF tuneri sa spregnutim promjenjivim kondenzatorima…
Sve do 1980-tih godina, za promjenu frekvencije kod UHF tunera koriste se spregnute sekcije promjenjivih pločastih kondenzatora, a onda ih sve više počinju zamjenjivati varikap diode.
Kao što znamo, TV signal se zapravo sastoji od dva noseća signala, jedan za sliku i jedan za ton. To znači da moramo hvatati dvije noseće frekvencije koje su međusobno udaljene 5,5 MHz čime bi na izlazu iz konvertera dobili i dvije međufrekvencije, jednu za sliku i jednu za ton. U praksi se ne vrši selektivna konverzija svake noseće frekvencije zasebno jer bi to značilo dvostruke sklopove konvertera i dvostruko precizno ugađanje frekvencija oscilatora i propusne širine opsega za sliku i ton. Stoga se upotrebljava samo jedna oscilatorska frekvencija (zajednički oscilator za sliku i ton) sa selektivnim krugovima dovoljne propusne širine da obuhvate kompletan TV signal sa informacijama o slici i tonu, a to je propusna širina od 7 MHz na VHF i 8 MHz na UHF području.
Dvije elektronke ili dva tranzistora…
Prvi UHF TV tuneri bili su naravno sa elektronskim cijevima, no po blok shemi se zapravo gotovo i nisu razlikovali od kasnijih UHF tunera sa tranzistora. Na UHF opsegu zbog visokih frekvencija (blizu 1 GHz) težilo se da tuneri budu što jednostavniji kako bi se smanjila mogućnost pojave neželjenih smetnji uslijed djelovanja jednih krugova na druge. Stoga je osnovna koncepcija svih UHF tunera ista: jedna elektronska cijev ili tranzistor za ulazno selektivno RF pojačalo i druga elektronska cijev ili tranzistor za samooscilirajući mješač (lokalni oscilator + mješač). Ponekad se za miješanje koristi dioda, a tranzistor onda radi samo kao oscilator. Uobičajene elektronske cijevi za UHF tunere su bile trioda PC 88 (pojačalo) i PC 86 (mješač). Od sredine 1960-tih godina cijevne tunere počinju sve više zamjenjivati VF tranzistori.
Rezonantne komore…
LC krugovi kod tunera za UHF frekvencije najčešće nisu izvedeni kao standardno namotane zavojnice i samostalni kondenzatori. Elementi takvih krugova mogu biti izvedeni na tiskanoj pločici u obliku štampanih petlji, zatim u obliku cilindričnih lončastih krugova, te kao rezonantni vodiči i vodljive trake (micro stripe line) kombinirane u rezonatore. Promjenjivi kondenzatori imaju male površine posebno oblikovanih ploča, kako bi se uskladile promjene frekvencija jednako u svim krugovima. Općenito gledano, kvalitetu UHF tunera ili konvertera nije činila njegova osnovna elektronička shema (ona je vrlo jednostavna), nego tehnička izvedba selektivnih titrajnih krugova što su redovito bili rezonatori čija frekvencija je određena samim fizičkim dimenzijama istih. Ti rezonatori su prepoznatljivi kao pregrađena polja unutar kućišta tunera koja čine metalne komore. Unutar komora umetnute su vodljive rezonantne trake (obično zalemljene po sredini komore). Trakasti vodovi predstavljaju induktivitet, a sekcije promjenjivog kondenzatora kapacitet titrajnih krugova za UHF područje koji se onda kombiniraju u selektivne pojasne filtre.
Obično se nalaze UHF tuneri sa četiri ili pet komora, no rezonantne su samo dvije ili tri komore u kojima su promjenjivi pojasni filtri i titrajni krugovi samooscilirajućeg mješača.
Transformacija simetričnih 300 Ω na nesimetričnih 75 Ω i obrnuto…
Stari televizori koristili su antene i simetrične antenske vodove karakteristične impedancije 240-300 Ω. Međutim, pojačala i mješače je puno jednostavnije izvesti za nesimetrični signal, gdje je jedan kraj uzemljen. Stoga se prije ulaza u konverter simetrični ulaz 300 Ω iz antene transformira u nesimetrični 75 Ω, a nakon konverzije nesimetrični izlaz 75 Ω opet se vraća u simetrični 300 Ω kako bi odgovarao ulaznom krugu VHF tunera na televizoru. Takvi transformatori impedancije (transformatori za simetriranje omjera 4:1) mogu biti izvedeni na više načina.
Kada su se s vremenom pojavile širokopojasne antene sa koaksijalnim nesimetričnim priključkom, došlo se do situacije da se radi simetričnog antenskog voda impedancija na anteni morala prvo transformirati sa 75 na 300 Ω, a zatim na tuneru sa 300 ponovno na 75 Ω. Da se izbjegne ta dvostruka transformacija 1972. godine je uveden novi standard sa 75 Ω koaksijalnim vodovima i priključnicama.
UHF/VHF konverteri nekad i danas…
Danas možemo naići na UHF/VHF konvertere sa elektronskim cijevima iz ranih 1960-tih godina, no to su proizvodi razvijenijih zemalja gdje je razvoj i širenje televizije bilo puno brže. Međutim, ako listamo domaću literaturu, sheme za samogradnju TV konvertera sa tranzistorima datiraju već negdje iz druge polovice 1960-tih godina što znači da su se i kod nas u stopu pratili svjetski trendovi u razvoju TV tehnike. No s obzirom na opće stanje u našoj zemlji vjerojatnije je da su tvornički konverteri postali široko traženi proizvod tek od sredine 1970-tih godina kada je još veliki broj kućanstava koristio stare crno-bijele televizore opremljene samo VHF tunerima, a emitiranje drugog programa TV Zagreba (JRT-a) na UHF opsegu je dobilo zadovoljavajuću sadržajnu i tehničku kvalitetu.
Postojale su dvije opcije za nadogradnju starog televizora za prijem UHF kanala: ugradnja internog konvertera u kućište postojećeg televizora ili korištenje vanjskog konvertera kao dodatak postojećem televizoru. Oba tipa konvertera bila su elektronički zapravo jednaka, a najveća razlika je bila u dizajnu kućišta. Moguće da su interni konverteri bili nešto jeftiniji jer su to bili moduli u običnoj metalnoj kutiji bez posebnih vanjskih kućišta, poveznih kablova i mrežnih ispravljača kakve su morali imati vanjski konverteri izrađeni kao samostalnu uređaji. No za ugradnju internih konvertera je ipak trebala intervencija stručnjaka (konverteri su se obično napajali preko linije istosmjernog anodnog napona sniženog otpornikom) gdje bi onda cijena ugradnje svakako premašivala tu razliku u nabavnoj cijeni.
Danas takvi UHF/VHF konverteri nemaju uporabnu vrijednost, no mogu izvrsno dobro poslužiti za eksperimentiranje, edukaciju i gradnju RF sklopova na UHF području.
UHF konvertor II (Ei)
UHF konvertor II (Ei) ima skalu od 25. do 65. kanala (500-800 MHz) no puni opseg mu je vjerojatno i nešto širi (470-880 MHz). UHF opseg konvertira na 3. VHF kanal.
Unutrašnja konstrukcija konvertera je jednostavna i sastoji se od mrežnog napajanja, samog modula mješača te konektora i sklopki. Iako su svi konverteri shematski međusobno vrlo slični ipak svaki od njih ima svoje posebnosti.
Krenimo prvo od samog bloka konvertera.
Na bočnoj strani montiran je transformator za simetriranje, odnodno transformiranje nesimetričnog izlaza iz mješača 75 Ω na simetrični vod 300 Ω koji odgovara ulaznoj impedanciji VHF tunera u televizoru (slika u sredini).
U prvoj komori je transformator za simetriju te ulazna antenska sprega sa RF pojačalom, druga i treća komora su rezonantne i čine promjenjivi pojasni filtar, treća i četvrta rezonantna komora sadrže elemente samooscilirajućeg mješača, a u posljednjoj petoj komori je izlazni filtar za konvertirani VHF kanal.
Sada već možemo nacrtati i blok shemu našeg UHF konvertora II (Ei).
Sam konverter se sastoji od pet komora od kojih su tri u sredini rezonantne.
Sprega antene sa RF pojačalom je izvedena kombiniranom kapacitivno-induktivnom spregom. U ulaznom RF pojačalu radi tranzistor BF 272 (RIZ) i on sasvim sigurno radi u spoju sa zajedničkom bazom jer se tako dolazi do najmanjeg neželjenog utjecaja između ulaznih i izlaznih krugova. Pojačalo mora imati izvedenu i automatsku regulaciju pojačanja (ARP) da bi se izjednačili ulazni antenski naponi raznih odašiljača i izbjegla preuzbuda stupnja za miješanje.
Tranzistor AF 139 (Siemens) radi kao lokalni oscilator i mješač, dakle kao samooscilirajući mješač (treća i četvrta rezonantna komora). Sprega između RF pojačala i samooscilirajućeg mješača izvedena je preko promjenjivog pojasnog filtra sa rezonatorima (druga i treća rezonantna komora).
U posljednjoj petoj komori je izlazni pojasni filtar ugođen na frekvenciju 3. VHF kanala.
Ulazni transformator za simetriranje (300/75 Ω) je u prvoj komori sklopa konvertera, a izlazni transformator (75/300 Ω) je na vanjskom dijelu na izlaznoj priključnici.
Tranzistor BF 272 (RIZ) u krugu RF pojačala i tranzistor AF 139 (Siemens) za samooscilirajući mješač.
Ono što je kod UHF konvertora II (Ei) vrlo neobično to je izvedba kruga za mrežno napajanje.
Evo kako izgleda njegova shema.
Shema “serijskog” napajanja dva uređaja preko mrežnog napona i ispravljač za 12 V.
Prvo vidimo da je mrežni transformator serijski vezan u krug sa utičnicom za televizor. U serijskom spoju naponi na trošilima se raspoređuju ovisno o otporu trošila. Da bi ovdje mogli napraviti bilo kakav izračun prvo moramo znati koliko je otpor samog priključenog televizora na mrežnoj utičnici. Televizori tog doba mogli su imati napajanje preko mrežnog transformatora ali i bez njega, gdje se mrežni napon izravno ispravljao diodama (jedna žica izravno na šasiji), a postajale su i kombinirane inačice ta dva napajanja. Stoga, ovisno o tipu televizora ti otpori su mogli biti vrlo različiti, pa čak i različiti u hladnom stanju i nakon zagrijavanja. Raspon se može kretati od 2 – 200 Ω za transformatorske i 10 – 5000 Ω za televizore bez transformatora.
Činjenica je da je otpor primara kod našeg ispravljača izuzetno malen (0,17 Ω) što znači da će se na njemu rasporediti i malen dio mrežnog napona. Sekundar pak ima značajno veći otpor (24,5 Ω) pa time i više namotaja što znači da je ovo transformator koji niži napon pretvara u viši (kod standardnih mrežnih transformatora je obrnuto). Moguće da se i radi o nekom standardnom mrežnom transformatoru koji se koristi u obrnutom smjeru.
Nakon sekundara slijedi standardni poluvalni ispravljač sa germanijskim diodama AY 101 te RC filtar za zener diodom na kraju lanca koja ograničava napon na 12 V. No, također vidimo da se izmjenični napon iz sekundara transformatora na ispravljač dovodi preko serijski vezanog elektrolitskog kondenzatora 10 µF. Ovdje dakle imamo umetnut kapacitivni otpor, a otpor kondenzatora od 10 µF na frekvenciji 50 Hz je oko 320 Ω.
Uzmimo na primjer da je ulazni otpor televizora (relativno niskih) 5 Ω, u tom slučaju bi televizor bio na naponu cca 213 V, a ispravljač na 7 V. Televizor pri tome vjerojatno ne bi osjetio ovaj lagani pad napona, a ispravljač bi sasvim dobro radio na 7 V. Naravno, ukoliko bi televizor bio spojen preko tada uobičajenih magnetskih stabilizatora napona, tada zapravo ne bi bilo nikakvog pada napona jer bi stabilizator isti kompenzirao. Na taj način bi mogli funkcionirati i televizori sa najmanjim unutrašnjim otporima (2 Ω). Takve stabilizatore opisali smo u objavama Magnetski stabilizator napona Nucleotecnica Nucleostabil i TEVESTA EI, STABILOVOLT i Nucleotecnica.
S obzirom na veliki omjer između primara i sekundara vjerojatnije je da naš ispravljač radi na još nižim naponima, možda reda 1-4 V što bi odgovaralo televizorima otpora do 40 Ω. U svakom slučaju, ovisno o tipu televizora, naš transformator može dobivati širok raspon napona (cca 0,5 – 15 V). Moguće da je isti konstruiran sa zasićenom jezgrom (slično kao magnetski stabilizatori napona) pa koliko god primarni napon poraste iznad neke vrijednosti isti se zbog zasićenja jezgre neće transformirati na sekundar. Naravno, mi ovdje računamo sa čistim omskim otporima no u stvarnosti su otpori veći jer im se pridodaje induktivna komponenta otpora na izmjeničnoj struji (nije baš pametno spojiti omski otpornik od 2 Ω izravno u mrežnu utičnicu :-).
Ostaje pitanje zašto se išlo na ovu serijsku vezu. Jedino što se možda ovime željelo postići to je da se UHF/VHF konverter automatski isključuje kada se isključi i televizor, jer se isključivanjem televizora obično prekidao dovod mrežnog napona, a time se onda u serijskoj vezi prekida i dovod napona na konverter.
U knjizi Opravka TV-prijemnika, autora Zorana L. Jerotića iz 1984. godine dana je shema jednog Ei konvertera koji uvelike odgovara našem, osim što je ovdje famozno serijsko napajanje televizora zamijenjeno uobičajenim paralelnim spojem mrežnih priključnica.
Konverter KON-902 (Gorenje-Elrad)
U katalogu Gorenje-Elrada iz 1977. godine reklamira se samo ovaj naš konverter KON 902 i moguće da je to bio jedini model koji je ova tvrtka izbacila na tržište tijekom svojeg postojanja. Opisuje se kao UHF konverter za prijem drugog programa kod TV prijemnika starije izrade, koji su bez dijela za prijem UHF programa:
- ulaz: 300 Ω
- izlaz: 300 Ω
- napon: 220 V
- potrošnja: 2 W
- pojačanje: 15 dB (±2 dB)
- šumni broj: 10-12 dB
- ulazna frekvencija: 470-860 MHz
- izlazni kanal: 2 (3)
Pogledajmo od čega se sastoji…
Kod ovog konvertera osim najjednostavnije izvedbe samog mješača, najjednostavnije su izvedeni i ulazni i izlazni transformatori za simetriranje. U gornjem lijevom kutu metalnog kućišta tunera videmo jednostavnu petlju izrađenu od komada simetričnog antenskog kabla koji čini ulazni transformator za simetriranje. Izlazni transformator čini nekoliko namotaja žice na malom feritnom štapiću, smješten u donjem lijevom kutu tunera. Netko je ovdje čupao mrežni kabao čime je potrgana sklopka za preklapanje antenskih ulaza i napajanja.
Vro jednostavna i jeftina izvedba UHF/VHF konvertera, jednostavnije od ovoga ne može.
Konverter KON 902 je nešto jednostavnije izvedbe i ima samo četiri komore od čega su dvije rezonantne. Zavojnice unutar rezonantnih komora nisu trakasti vodovi nego obične žice rezonantne diljine na jednom kraju skraćene sa jednim namotajem. Podešava se samo ulazni selektivni RF krug i lokalni oscilator (dvije sekcije promjenjivog kondenzatora na jednoj osovini). Oba tranzistora (pojačalo i oscilator) su tipa BF 272 (RIZ). Oba transformatora za simetriranje izvedena su izvan metalnog kućišta, no redukcijski mehanizam okretanja promjenjivih kondenzatora je u unutrašnjosti (posljednja ne-rezonantna komora). Jednostavniji UHF konverter vjerojatno u to doba nije postojao.
Tranzistori BF 272 (RIZ) u krugu RF pojačala i samooscilirajućeg mješača.
Napajanje je također najjednostavnije moguće. Mali mrežni transformator, jedna ispravljačka dioda i dva filtarska kondenzatora. Napon na tranzistore se uvodi preko otpornika također montiranih s vanjske strane.
Televizijski UHF tuneri i konverteri sa promjenjivim kondenzatorima redovito su sadržavali dva aktivna elementa, a VHF tuneri dva ili tri aktivna elementa (elektronske cijevi ili tranzistori). Kod konvertera se TV postaje biraju jednostavnim okretanjem promjenjivog kondenzatora jednako kao i kod radio prijemnika. No kod tunera ugrađenih u televizore trebalo je kontrolu frekvencije riješiti preko gotovih kanala. To su uglavnom bili rotirajući bubnjevi sa različitim LC elementima koji su se preklapali za određeni prijemni kanal. Postojali su i mehanizmi upravljani elektromotorima. Tako su kombinirani UHF/VHF tuneri mogli biti prilično složeni spoj mehaničkih i elektroničkih komponenti.
Sa dolaskom varikap dioda umjesto promjenjivih kondenzatora upravljanje frekvencijom je postalo potpuno elektroničko i kudikamo jednostavnije nego preko mehaničkih preklopnika. To je omogućilo i razvoj različitih složenih kombiniranih tunera sa automatskim prebacivanjem opsega, PLL kontrolama frekvencije i memorijama. Tuneri su postali vrlo složeni i kompaktni moduli koji su se u slučaju kvara kompletno mijenjali ili popravljali samo u ovlaštenim radionama samih proizvođača.
A onda je došla digitalna televizija i povijest se u neku ruku ponovila. Kako su korisnici tijekom 1970/80-tih godina kupovali konvertere da bi mogli gledati UHF programe na starim televizorima, tako su opet tijekom 2010. godine kupovali konvertere kako bi mogli gledati digitalne TV kanale nakon gašenja analognog emitiranja. Taman su svi nabavili digitalne TV prijemnike da ne moraju imati vanjske konvertere, a onda se opet 2020. prešlo na napredniji sustav digitalne televizije za što su trebali i napredniji digitalni prijemnici. Sada bi do 2030. godine mogli bi biti mirni, a tko zna kakva nas onda opet čeka konverzija popraćena novim konverterima 🙂