Danas je nabavljen Ispravljač za katodni osciloskop Zavoda za fizikalnu kemiju Tehničkog fakulteta Zagreb iz 1950-tih godina. Zavod za fizikalnu kemiju je bio dioTehničkog fakulteta Zagreb u razdoblju od 1926. do 1956. godine. Danas je to Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu.
Ovaj uređaj nabavili smo u dosta zapuštenom i nekompletnom stanju, no s obzirom da se radi o proizvodu iz ranog razdoblja domaćih elektroničkih industrija odlučili smo ga malo proučiti. Prvo ćemo svakako izvesti njegovu elektroničku shemu.
Kao što se vidi riječ je o većem dijelu napajanja elektroda osciloskopske CRT cijevi (osim otklonskih ploča). Zbog mogućnosti izbora četiri različita napona ovaj uređaj djeluje kao svojevrsni univerzalni izvor napajanja CRT cijevi (katodnih cijevi) osciloskopa. No, na prednjoj ploči su samo dva potenciometra: OŠTRINA gdje se vjerojatno misli na fokus (mrežica g3 ili A1) i ANODA II (mrežica g4 ili A2) što bi bila korekcija astigmatizma zrake. Prema ovome, nedostaje kontrola za intenzitet svjetlosnog traga, odnosno kontrola napona na mrežici g1 koji mora biti negativan u odnosu na katodu. No kad pogledamo shemu, logično bi bilo da je katoda na spoju koji smo označili brojkom 3, a onda bi potenciometar OŠTRINA zapravo radio kao potenciometar “intenzitet” jer jedino na ovom izvodu dobivamo negativan napon prema katodi (samim time bi i izvod 4 bio spoj za g1 CRT cijevi).
Kako god gledamo, ovo napajanje vjerojatno neće dobro samostalno raditi izravno sa CRT cijevima radnog napona 1200-1800 V nego se ovaj ispravljač moguće kombinira i sa drugim naponima za pogon cijevnog osciloskopa. Treba biti pažljiv i na polaritet napona ma masi jer je to u ovom slučaju pozitivan pol ispravljenog napona. Poseban sekundarni namotaj transformatora (6,3 V) spojen je samo na pilot žaruljicu, no logično bi bilo da se taj namotaj koristi i za grijanje katode CRT cijevi.
Nažalost, uređaj smo dobili u prilično devastiranom stanju te su neke žice i elementi odspojeni, a neki sigurno i nedostaju. S obzirom da šasija ima gumene nožice i priključnice vjerojatno je ovdje riječ o samostalnom uređaju ali svejedno kao modularnoj komponenti nekog točno određenog osciloskopa.
Elektronska cijev EY51 je ispravljačka dioda prvi put predstavljen 1948. godine. Predviđena je za ispravljanje napona do 5 kV (50 Hz) i može podnijeti struje do 3 mA. Na višim frekvencijama ili u impulsnom načinu rada može se koristiti do napona 17 kV. Proizvođač elektronskih cijevi Mazda ima prilično zbrkanu povijest. Zaštitni znak „Mazda“ prvi je registrirao američki General Electric (GE) još 1909. godine za žarulje sa volframovom žarnom niti. Pod licencom GE-a takve žarulje sa znakom Mazda ubrzo su proizvodili i mnogi drugi proizvođači poput američkog Westinghouse Electrica, britanskog Thomson-Houstona i Edison Swana, francuskog La Compagnie des Lampes, japanske Toshibe itd. Neke tvrtke su pod markom Mazda proširile proizvodnju i na elektronske cijevi izrađivane po Mullard-Philipsovom standardu. Najpoznatije su francuske (Mazda-Belvu) i britanske (EdiSwan) Mazda elektronske cijevi iz 1950/60-tih godina. Moderna asocijacija imena Mazda uglavnom je povezana s japanskim proizvođačem automobila Mazda koji je u početku koegzistirao s Toshibinim Mazda žaruljama, no to su dva različita branda istog imena.
Na potenciometrima je oznaka SATOR što je u osnovi robna marka mađarske tvrtke Tungsram koju je koristila austrijska tvrtka Johann Kremenezky nakon što ju je Tungsram preuzeo u ožujku 1931. godine. Austrijska tvrtka Johann Kremenezky je od 1880. godine proizvodila dinamo strojeve i žarulje, a od 1923. godine elektronske cijevi te transformatore, cijevne živine ispravljače i mrežnu opremu. Nakon preuzimanja od Tungsrama u katalozima iz 1930/40-tih godina može se vidjeti proizvodni program tvrtke Johann Kremenezky pod markom SATOR (SATOR Radio) koji je uključivao razne vrste fiksnih i promjenjivih potenciometra, te fiksnih i trimer kondenzatora. Posebno su bili poznati visokokvalitetni potenciometri SATOR koji su se proizvodili kao jednostruki, dvostruki ili trostruki sa sklopkom ili bez nje. Na našem potenciometru stoji oznaka SATOR SPEZIAL P što označava potenciometar sa otpornim slojem od poliranog grafita i kontaktom klizača također od specijalne vrste grafita, osovina promjera 6 mm, duljine 12 mm. U 1950-tim godinama tvrtka Johann Kremenezky proizvodila je i baterije pod imenom “Metallum“.
Na ovom kondenzatoru uočavamo oznaku njemačke tvornice NSF. Tvornica NSF je osnovana1897. godine pod punim nazivom “Nürnberger Schraubenfabrikund Façondreherei Carl Göbel GmbH” (tvornica za vijke i tokarene dijelove po narudžbi), a od 1920. godine počela je razvijati i proizvoditi dijelove za radio uređaje iz čega je 1927. godine nastala zasebna NSF tvornica (“Werk II”, “Elektrowerk”). Od sredine 1930-tih godina tvornica NSF podržava ratnu proizvodnju, mijenja se židovski vlasnik, a s obzirom na proizvodnju električnih komponenti tvrtka mijenja naziv u „NSF Nürnberger Schraubenfabrik und Elektrowerk GmbH“. Elektrowerk je 1942. godine kupio AEG Telefunken. Godine 1960. ime se ponovno promijenilo u “Nürnberger Schwachstrom-Bauelemente Fabrik GmbH” , koje je kasnije postalo proizvodni pogon “Telefunken Microelectronics GmbH “. NSF je patente za svoje elektrolitske kondenzatore registrirala 1927. i 1928. godine. S obzirom da na našem kondenzatoru nema oznake njemačkih registracijskih i patentnih zavoda DRGM/DRP, isti je vjerojatno proizveden nakon Drugog svjetskog rata.
Na filtarskim kondenzatorima uočava se oznaka C-D što upućuje na američkog proizvođača kondenzatora Cornell Dubilier. Godine 1909. godine William Dubilier prvi put je upotrijebio listiće posebne vrste minerala tinjca ili liskuna, odnosno muskovita (mica) kao dielektrik za izradu kondenzatora koji su se pokazali odlični za primjenu u radio tehnici. Ubrzo nakon što je izumio mica-kondenzator, Dubilier je krenuo u komercijalnu proizvodnju kondenzatora kao i za vojne potrebe u Prvom svjetskom ratu (sustav za otkrivanje podmornica). Tijekom 1933. godine tvrtka Dubilier spojila se s Cornell Radiom u tvrtku Cornell Dubilier Electronics (CDE). Ova tvrtka i danas proizvodi različite vrste kvalitetnih kondenzatora. Kondenzatori ugrađeni u naš uređaj nisu elektrolitski kondenzatori iako po vanjskom obliku tako izgledaju. To su visokonaponski kondenzatori kapaciteta 0,25 µF (250 nF).
Ovi kondenzatori zaliveni staklom proizvod su slovenskog poduzeća IEV (Industrija za elektrozveze). Poduzeće IEV vuče korijene iz 1943. godine kada su pokrenute prve radionice za radio uređaje na oslobođenom području Slovenije, no formalno je IEV osnovan 1948. godine da bi već 1961. godine bio pripojen poduzeću ISKRA-Kranj.
Na sklopkama nema nikakvih oznaka proizvođača. Riječ je o vrlo robusnim dvostrukim sklopkama u bakelitnim kućištima. Moguće da su iste domaće proizvodnje. Na “pilot” žaruljici (kontrola prisutnosti napona za grijanje elektronskih cijevi) oznake više nisu potpuno vidljive no riječ je zasigurno o standardnoj 7V/0,3A žaruljici.
Na šasiji su dvije priključnice. Jedna je vjerojatno mrežna (220 V) za napajanje primara transformatora. Na 8-pinsku priključnicu pak su dovedene četiri žice kako smo to prikazali na shemi, no neke žice su i odrezane.
Ispravljač za katodni osciloskop Zavoda za fizikalnu kemiju Tehničkog fakulteta Zagreb jedan je vrlo rani primjerak uređaja proizvedenog u domaćim tvornicama elektronike. Vidjeli smo da su se u tim počecima koristile komponente kako iz njemačkih tako i iz savezničkih ratnih zaliha, reorganiziranih i ponovno pokrenutih prvih poslijeratnih pogona, no također već i u kombinaciji sa domaćom proizvodnjom elektroničkih komponenti u novoformiranim tvornicama i poduzećima (IEV).
Naravno da ovaj naš ispravljač nećemo ni pokušavati spajati na napajanje zbog visokih napona koje preko 60 godina stara izolacija i komponente vjerojatno neće više podnositi. Ne znamo gdje je točno i za koju namjenu konstruiran ovaj uređaj, no nikad se ne zna, možda jednom nabasamo na kakvu staru fotografiju bivšeg Zavoda za fizikalnu kemiju u Zagrebu, te uspijemo saznati i nešto više o njihovoj ranoj laboratorijskoj instrumentaciji 🙂