Danas je nabavljen vojni uređaj iz područja sredstava veze pod nazivom “Uređaj za pozivanje i upravljanje IFP-PU”, razvijen u beogradskom Institutu Mihailo Pupin 1974. godine.
Institut za elektroniku i telekomunikacije „Mihajlo Pupin“ formiran je1959. godine iz sastava postojećeg Instituta „Nikola Tesla“, a tri godine kasnije u institut „Mihajlo Pupin“ pridodana su još dva laboratorija iz sastava Instituta za nuklearne nauke „Boris Kidrič“: Laboratorij za automatiku i Laboratorij za digitalnu tehniku. Kroz naredna razdoblja slijedile su još mnoge druge reorganizacije i prestrukturiranja, a danas je Institut „Mihajlo Pupin“ društvo sa ograničenom odgovornošću organizirano u više razvojno istraživačkih centara, grupa i sektora (robotika, plinovi, inteligentni sistemi, automatika, računalni sistemi, telekomunikacije, promet, motrenje i obavješćivanje, elektro-energetski sistemi).
Osim kao naučno-istraživačka i razvojna institucija Institut „Mihajlo Pupin“ je i tržišno orijentirano poduzeće. Prvi proizvodi bili su kvarcni kristali za stabilizaciju i selekciju frekvencije, uređaj za ispitivanje ionosfere, mjerači razine i protoka tekućina, te razni računalni, telemetrijski, modemski i drugi žični i bežični komunikacijski sistemi. Od većih projekata iz područja vojne industrije Institut je razvio simulator za obuku pilota, topnički simulator te interfonske sisteme veze. Općenito gledano u Institutu „Mihajlo Pupin“ razvijeno je više različitih sustava koji su uspješno implementirani u vitalne državne infrastrukture poput elektrana, industrijskih postrojenja, komunikacijskih mreža, nadzora i kontrole prometa, zatim za potrebe vojske, MUP-a i drugo.
Uređaj za pozivanje i upravljanje IFP-PU je svojevrsno sučelje između vojnih žičnih (linijskih) i bežičnih (radio) sistema. Time je omogućen promet kombiniranim vezama koje dijelom čine žični linijski sustavi poput telefona i interfona, a dijelom radio ili radio-relejni sustavi. Uređaj slične namjene već smo opisali u objavi Uređaj za rad sa daljine RM-29-A.
Način spajanja uređaja IFP-PU u simpleksnoj vezi (lijevo) i dupleksnoj vezi (desno) između učesnika (telefon/interfon) i linije (radio primopredajnika).
Uz naš IFP-PU dobili smo i originalno Uputstvo za rukovanje u kojem se može pročitati sve o načinu rada sa istim (pdf 1,15 MB).
Također prilažemo i originalnu električnu shemu. Odmah moramo reći da ćemo bez servisne dokumentacije, samo iz električne sheme teško sa sigurnošću razaznati način funkcioniranja svih sklopova. Ipak, ono što se jasno vidi to je da se osnovni audio signal između učesnika (interfon/telefon) i linije (radio primopredajnik) prilagođava preko transformatora Tr1 u simpleksnom načinu rada (2-žična veza), odnosno preko Tr1 i Tr5 u dupleksnom načinu rada (4-žična veza). Najveći dio elektronike (operacijska pojačala i pripadajući izlazni driver tranzistori) je zapravo u funkciji upravljanja automatikom (relejima) koji prebacuju ispravni put signala od učesnika prema liniji i obrnuto, u simpleksnoj ili dupleksnoj vezi. Krug sa transformatorom Tr2 i tranzistorima T5, T6 i T7 vjerojatno je oscilator tonskog poziva 1600 Hz za liniju prema primopredajniku, dok je transformator Tr6 sa T12 i T13 DC/AC pretvarač i generator izmjeničnog pozivnog napona ta telefonsko zvono od 60 V (25-50 Hz).
Pogledajmo kako su svi ovi sklopovi tehnički izvedeni u unutrašnjosti uređaja.
Sklopovlje je podijeljeno na 3 modula. Čini se da elementi na modulima ne prate funkcionalne sklopove prema shemi, a jednako tako se ni oznake elemenata na pločici ne slažu uvijek sa onima na shemi. Dodatan problem prilikom identifikacije predstavlja činjenica da nigdje u originalnim Uputama nema popisa stvarnih vrijednosti ili oznaka upotrijebljenih elemenata. Tako možemo samo pobliže razgledati svaki od modula te pokušati identificirati neke karakteristične elemente na njima.
Na ovoj pločici nalazi se svih pet operacijskih pojačala MC 1741 koji sa pripadajućim izlaznim tranzistorima upravljaju relejnim sklopkama automatike u simpleksnom i dupleksnom načinu rada. Tu je također i podesivi naponski regulator MC 1723 koji upravlja tranzistorom 2N3055 u krugu serijske stabilizacije napona napajanja 12 V. Transformator Tr2 unutar feritne jezgre mogao bi biti u krugu tranzistorskog oscilatora pozivnog tona (T5), nakon kojeg slijede dva stupnja pojačanja (T6, T7) te izlazni transformator impedancije koji je montiran na drugoj pločici (Tr3).
Ova pločica sadrži releje automatike za prespajanje dvosmjerne simpleksne ili dupleksne komunikacije između telefona/interfona i radio primopredajnika. Tu su također i četiri transformatora impedancije: između učesnika i linije za simpleks komunikaciju (Tr1), između učesnika i linije za dupleks komunikaciju (Tr5), između signala i automatike (Tr4) te za prijenos signala pozivnog tona 1600 Hz (Tr3).
Na ovoj pločici nalaze se elementi mrežnih ispravljača, automatike za prebacivanje napajanja mreža – baterija i elementi DC/AC pretvarača za izmjenični pozivni napon telefonskog zvona 60 V. Ispod pločice, zaliveni su mrežni transformator i transformator DC/AC pretvarača.
Ovo pak je pogled na stražnju stranu prednje ploče sa kontrolama i priključnicama.
Uređaj poput ovog rijetko je bio zastupljen u standardnim konfiguracijama sredstava veze i sasvim sigurno ga većina vezista na služenju u exJNA nigdje nije imala priliku vidjeti. Također, mnogi (noviji) vojni radio uređaji dobili su mogućnost izravnog spajanja poljskih telefona, interfona i sličnih žičnih linija veze tako da i nije bilo potrebe za jednim ovakvim sučeljem. Iz mog iskustva, kako za vrijeme služenja vojnog roka tako i kasnije u praksi rijetko su se uvježbavale ili kreirale kombinirane žične i radio veze. Uglavnom bi “linijaši”, “relejci” i “teleprinteristi” odvojeno uvježbavali svoj dio veze i najčešće se jedni drugima nisu miješali u posao. Uređaj za pozivanje i upravljanje IFP-PU vjerojatno je bio namijenjen za uvezivanje telefona na radio link unutar kakvog stacionarnog ili mobilnog zapovjednog operativnog centra, a sada će poslužiti za popuniti kakvo prazno mjesto na polici starih i nepotrebnih vojnih sredstava veze 🙂