Danas je nabavljen antenski tuner za kratki val sa ugrađenim SWR i PWR metrom, izrađen u samogradnji vjerojatno negdje u 1990-tim godinama.
O problematici prilagodbe impedancija predajnika, antenskog voda i antene opširno smo pisali u objavi Mjerenja na antenama – SWR, PWR, FS, MODULATION. Također smo opisali dva najčešća tipa antenskog tunera koji koriste tzv. Ultimate Transmatch prilagodni filtar (Antenski tuner Yaesu FC-901 i Antenska kutija AK-250 SRH). Naš antenski tuner pak ima poboljšanu inačicu Ultimate Transmatch filtra koja se naziva SPC filtar (engl. Series Parallel Capacitor tuner, SPC Transmatch). Svi ovi filtri zapravo se baziraju na osnovnom visokopropusnom T-filtru.
Ultimate Transmatch antenski prilagođivač osmislio je radioamater Lew McCoy (W1ICP) u 1970-tim godinama. To je u osnovi visokopropusni T-filtar sa paralelno dodanim još jednim promjenjivim kondenzatorom na strani predajnika, s time da su onda oba promjenjiva kondenzatora na strani predajnika spregnuta na istu osovinu i tvore kapacitivni razdjelnik.
Naime, najveći nedostatak čistog T-filtra je nemogućnost gušenja viših harmonika koje stvara predajnik jer je T-filtar zapravo visokopropusni filtar. Ultimate Transmatch filtar je trebao ukloniti taj nedostatak te je postao vrlo popularan kod radioamatera. No, već početkom 1980-tih godina izvršena su detaljnija mjerenja i proračuni te se došlo do zaključka kako je učinkovitost Ultimate Transmatch filtra ograničena i ovisi o impedanciji opterećenja. Najveći dobitak modificiranjem T-filtra na Ultimate Transmatch filtar je zapravo bio u proširenom opsegu impedancija koje se mogu istim prilagođavati, no potiskivanje viših harmonika, iako je bilo bolje od čistog T-filtra, u nekim slučajevima nije bilo dovoljno učinkovito. Poboljšana inačica proizašla iz Ultimate Transmatch filtra je tzv. SPC filtar (engl. Series Parallel Capacitor tuner, SPC Transmatch) koji se pojavio 1980-tih godina i kod kojeg je dvostruki kondenzator premješten u izlazni krug filtra (prema anteni). Današnji moderni primopredajnici (izrađeni od 2000-tih godina) već bi tvornički morali imati standardno ugrađene filtre za slabljenje viših harmonika sukladno međunarodnim normama tako da se onda ovaj problem ne mora rješavati vanjskim antenskim tunerima.
Evo kako izgleda spoj elemenata u našem antenskom tuneru.
Jasno se uočavaju tri funkcionalna sklopa: SWR detektor baziran na usmjernom sprežniku (Directional coupler), jednostavni PWR detektor (mjerač izlazne snage na anteni) i sam SPC antenski filtar. Vrlo velik broj antenskih tunera izrađenih u samogradnji ima upravo ovakvu ili vrlo sličnu elektroničku shemu.
Promjenjivi kondenzatori u krugu SPC antenskog filtra vjerojatno su posuđeni iz nekih rashodovanih radio uređaja.
Općenito gledano, gotovo svi elementi za izradu ovog uređaja dobavljeni su iz nekih drugih radio uređaja. SWR detektor je napravljen u potpunosti u samogradnji, a ručno je naravno motana i zavojnica SPC filtra na kvalitetno keramičko tijelo. Zavojnica ima ukupno 31 namotaj, a izvodi su na pola prvog namota i zatim na 2., 3., 4., 6., 17. i posljednjem namotaju.
SWR detektor baziran na usmjernom sprežniku nosi pozivnu oznaku jednog zagrebačkog radioamatera. Desno je bolji pogled na PWR detektor.
Mjerni instrument posuđen je iz metal detektora marke Beachcomber koji je škotska tvrtka Savo Electronics proizvodila krajem 1970-tih godina. Svakako je uz ovakav instrument sa jednom linearnom skalom bilo potrebno imati neki paralelogram dobiven kalibracijom instrumenta kako bi se mogle očitati stvarne SWR i PWR vrijednosti.
Antenski prilagođivači i SWR/PWR mjerači (indikatori) nezaobilazni su dodaci svakom radioamaterskom (primo)predajniku. Nekada su to bili relativno skupi uređaji te su se često radili u samogradnji, posebice ukoliko bi se uspjelo negdje nabaviti promjenjive kondenzatore za velike VF snage (napone) i kakav prikladan mjerni instrument. Bolji primopredajnici obično imaju već tvornički ugrađen SWR/PWR metar, a nerijetko i ručni ili automatski antenski tuner. Naravno to su mahom uređaji snage do 100W na KV području, no tko radi s većim snagama taj i danas mora odvagati između isplativosti kupnje ili samogradnje snažnih linearnih pojačala i antenskih prilagođivača. Pa ipak, čini se da trendovi u suvremenom radioamaterizmu više naginju prema trikovima za dostizanje većih dometa manjim snagama nego prema forsiranju što veće izlazne snage. Spomenuti trikovi pak zalaze duboko u neke nove vrste digitalnih modulacija i radio-mrežnih sustava potpomognutih softverom i internetom, što svakako nije više onaj radioamaterizam iz zlatnog doba samogradnje, pa neka onda to bude i tema za neku drugu raspravu 🙂