Glazbeni centar Gorenje GC 201 A

Danas je nabavljen glazbeni centar (radio prijemnik, gramofon, magnetofon) oznake GC 201 A proizvod slovenske tvrtke Gorenje iz 1980-tih godina.

Za smještaj Gorenje glazbenog centra je potrebna ravna površina dimenzija barem 65 x 48 cm i slobodan prostor u visinu od barem 45 cm (20 cm sa spuštenim poklopcem). Težina uređaja je oko 15 kg.

Tvrtka Gorenje vuče korijene od poslijeratne nacionalizacije u ranim 1950-tim godinama kada je započela poslovanje kao mala metalna obrtnička radionica sa desetak zaposlenika. Već krajem 1950-tih godina Gorenje ostvaruje značajan rast i razvoj proizvodnje ponajprije zahvaljujući serijskoj proizvodnji peći na kruta goriva (Tobi) i dobiva naziv “Gorenje, Tovarna gospodinjske opreme, Velenje”.  U 1960-tim godina gorenje započinje proizvodnju perilica rublja, a zatim i hladnjaka (kućna bijela tehnika). Krajem 1960-tih godina Gorenje već proizvodi i male kućanske aparate, a zatim plasira i svoj prvi televizor (po licenci njemačke tvrtke Körting). Proizvodnja televizora i radija od početka 1970-tih godina odvijala se u okviru poslovnog sustava Gorenja pod nazivom Gorenje Elektronika. Tvrtka Gorenje Elektronika bankrotirala je 1993. godine, te je preimenovana u Elektronika Velenje. Elektronika Velenje se uspjela reorganizirati i udružiti sa stranim partnerima te 1997. godine registrirati robnu marku Evelux, no 2006. godine je i ona završila u stečaju. Ostatak Gorenja (proizvodnja bijele tehnike, kućanskih aparata i kuhinjskog namještaja) uspio se održati na tržištu i nakon procesa privatizacije 1997. godine kad je pretvoreno u dioničko društvo. U 2000-tim godinama većinsko vlasništvo nad ostatkom Gorenja preuzimaju stranci, prvo Međunarodna financijska korporacija (IFC) i japanski Panasonic, a zatim 2018. godine gotovo potpuno vlasništvo preuzima kineska korporacija Hisense Europe. Hisense Gorenje i danas proizvodi pretežno bijelu tehniku i kućanske aparate.

Glazbeni centar Gorenje GC 201 A proizvodio se u više vrlo sličnih inačica (GC 202, GC 203), a radi se o uređaju rađenom po modelu muzičkog centra MC 665 njemačke tvrtke Körting iz sredine 1970-tih godina.

Prije pet godina napravio sam kratku objavu za glazbeni centar Gorenje GC 203 A pa se ispostavilo da je na našim prostorima ostao sačuvan veći broj ovih očito nekada popularnih uređaja koje vlasnici žele opet staviti u neku funkciju. Stoga sam odlučio napraviti detaljniju analizu dva primjerka iz svoje kolekcije: GC 201 A i GC 203 A, no prije toga želio bih navesti nekoliko iskustvenih uputa za sve one koji žele ponovno koristiti ove 40-tak godina stare uređaje nakon što su vjerojatno zadnjih par desetljeća stajali zaboravljeni u kakvim odlagališnim prostorijama.

• Za smještaj Gorenje glazbenog centra je potrebna ravna površina dimenzija barem 65 x 48 cm i slobodan prostor u visinu od barem 45 cm (20 cm sa spuštenim poklopcem). Naravno, tu treba uračunati i prostor za smještaj vanjskih zvučnika. Stoga, ukoliko ne mislimo koristiti sve tri komponente (radio, gramofon, magnetofon) ovaj glazbeni centar nije nikako praktičan za upotrebu. Ukoliko nam treba samo radio, samo gramofon ili samo kasetofon, bolje je nabaviti neke zasebne, manje i modernije komponente ovih uređaja. Težina Gorenje glazbenog centra je oko 15 kg.
• Kritični elementi uređaja su svi pokretni dijelovi (kotač skale, potenciometri, sklopke) i dijelovi koje se troše (magnetska glava i pogonski remeni kasetofona, igla sa zvučnicom i remen gramofona). Ukoliko uređaj nije bio dobro skladišten (zaštićen od prašine) možemo očekivati probleme u radu mehanizma gramofona i kasetofona, te krčanje i blokiranje potenciometara i sklopki u koje se uvukla prašina. Treba biti svjestan činjenice da određeni materijali i komponente s vremenom stare i gube svojstva bez obzira koliko su dobro čuvani. To se u prvom redu odnosi na:
  • maziva stavljena na pokretne dijelove pogonskih mehanizama, potenciometara i sklopki koja se s vremenom zgušnjavaju (isušuju, miješaju sa prašinom) i daju suprotni učinak od podmazivanja,
  • ljepila koja se s vremenom stvrdnjavaju (razgrađuju) i gube svojstva te se slijepljeni dijelovi razdvajaju,
  • plastične dijelove napravljene od ranih tipova plastike koja se s vremenom razgrađuje ili gubi elastičnost te postaje krta i lomljiva već kod najmanjeg naprezanja.
• Ukoliko neki dijelovi nedostaju ili su potrgani (poklopci i ručice kontrola, vratašca, konektori, dijelovi kućišta), a posebno ako su istrošene i neupotrebljive gramofonske zvučnice i kasetofonske glave treba biti svjestan činjenice da će restauracija tih dijelova biti vrlo zahtjevna (ukoliko želimo dobar rezultat) i često neisplativa.
• Bez obzira koliko je uređaj očuvan i bez obzira što kod prvog testiranja možda i sve funkcionira, kod ovako starih uređaja uvijek treba očekivati probleme koji se mogu pojaviti već nakon kraćeg vremena upotrebe. To su otkazi elektrolitskih kondenzatora koji zbog starenja ne mogu više izdržati dugotrajna opterećenja, plastični dijelovi mehanizma kasetofona, gramofona i vanjskih kontrola koji će se pojačano habati pod dužim opterećenjem jer je plastika izgubila prvobitna svojstva i slično. Sa vintage uređajem (bez obzira da li je restauriran ili ne) uvijek treba rukovati vrlo pažljivo.
• Povećanu opasnost od brzog otkaza elektroničkih komponenti može predstavljati i napon gradske mreže. Nekad je taj napon bio 220V, a sad nerijetko prelazi i 240V. Povećani mrežni napon povećava sve ispravljene (neregulirane) napone za napajanje elektronike što dodatno opterećuje elektroničke komponente. Veliki broj uređaja ima mogućnost prilagodbe ulaznog mrežnog napona na primaru transformatora, a ukoliko to nije slučaj onda bi za uređaje specificirane za 220V trebalo na mrežu priključivati preko odgovarajućeg stabilizatora napona.
• Stari uređaji obično imaju zastarjele tipove konektora (zvučnik, antena, mikrofon, slušalice i drugo) pa je potrebno osigurati odgovarajuće kablove sa konektorima. Guranje golih žica ili nekih improviziranih kontakata u konektore nikako nije preporučljivo rješenje.
• Gorenje glazbeni centar ima kućište sa velikim otvorima za hlađenje na zadnjoj strani te čak i kad je spušten gornji poklopac prašina vrlo lako ulazi u unutrašnjost. Stoga treba očekivati da će ovi 40-tak godina stari uređaji najčešće iznutra biti vrlo prljavi, a često i djelomično korodirani.

Stari tipovi ulaznih priključnica: za FM i AM antenu, slušalice, mikrofon, za priključivanje vanjskog gramofona i magnetofona, te izlazne priključnice za spajanje zvučnika.

Glazbeni centar Gorenje GC 201 A predviđen je za mrežni napon 220 V. Danas mrežni naponi iznose oko 240 V čime će biti povećani i svi ispravljeni naponi napajanja za unutrašnje komponente. Stoga, ukoliko želimo uređaj koristiti za trajni rad svakako bi bilo uputno prilagoditi mrežno napajanje ili preko vanjskog stabilizatora mrežnog napajanja ili podešavanjem nominalnih napona na mrežnom dijelu uređaja. 

Ukratko rečeno, ukoliko niste stručnjak ili barem zaljubljenik u stare muzičke uređaje, najbolje je za osobne potrebe koristiti neka sveprisutna moderna rješenja jer generalno gledano čak i iz najbolje restauriranog Gorenje glazbenog centra nećemo dobiti bolji radio, gramofon, kasetofon, pa u konačnici ni izvući bolji zvuk nego bi to dobili iz bilo kojeg modernijeg stereo uređaja niže srednje klase.

FM prijemnik

Blok shema prijemnika ugrađenog u Glazbeni centar Gorenje GC 201 A.

Ulazni dio FM prijemnika (FM tuner, FM frontend) izveden je sa tri tranzistora gdje jedan radi u krugu RF pojačanja ulaznog antenskog signala, drugi u krugu lokalnog oscilatora, a treći u krugu mješača. Riječ je dakle o jednostrukom superheterodinskom prijemniku sa standardnom međufrekvencijom (MF) na 10,7 MHz. Ovakvi FM tuneri sa tri tranzistora vrlo su česti kod raznih tipova VHF/UHF prijemnika, iako se kod nekih jeftinijih modela koriste samo dva tranzistora (samooscilirajući mješač) ili čak samo jedan tranzistor koji onda preuzima ulogu sve tri funkcije (pojačalo, oscilator i mješač). Rješenje sa tri tranzistora je naravno bolje jer se dobiva veća osjetljivost prijemnika i čišća MF.

FM tuner.

Prvi tranzistor je RF pojačalo u spoju zajedničke baze kako bi se postiglo najveće pojačanje. RF pojačalo ima dvije svrhe: pojačava RF signal prije nego što dospije u krug mješača, te funkcionira kao stupanj za odvajanje čime se sprječava da se RF signal iz mješača vrati na antenu koja bi ga zatim zračila uzrokujući okolne radio smetnje.

Kao i kod svakog heterodina, potrebno je osigurati da produkt miješanja ulazne prijemne frekvencije i frekvencije lokalnog oscilatora uvijek bude jednak MF (10,7 MHz) linearno u cijelom prijemnom opsegu frekvencija. Biranje prijemne frekvencije, odnosno promjena rezonantne frekvencije ulaznog titrajnog kruga i frekvencije lokalnog oscilatora se vrši pomoću varikap (kapacitivnih) dioda. Varikap diodama se mijenja unutarnji kapacitet ovisno o visini napona koji se dovede na iste. Na taj način varikap dioda zapravo zamjenjuje promjenjivi kondenzator u LC promjenjivom (podesivom) titrajnom krugu. Prednost varikap diode ispred promjenjivog kondenzatora je u njenom jednostavnom upravljanju pomoću promjene napona (obično u opsegu 1-30V) koji možemo osigurati preko jednostavnog otporničkog dijelila napona, odnosno potenciometra. Zahvaljujući tome nisu potrebne komplicirane mehaničke sprege sa vanjskom kontrolom kao kod promjenjivog kondenzatora sa rotirajućim pločama, a osim toga sa varikap diodama frekvencija se može mijenjati skokovito jednostavnom skokovitom promjenom napona na njima. Također, s obzirom da visina prednapona varikap dioda određuje prijemnu frekvenciju, kao indikator trenutne frekvencije može poslužiti bilo kakav voltmetar sa skalom baždarenom u prijemnom frekvencijskom opsegu.

Programator za memoriranje FM postaja sa tipkama osjetljivima na dodir.

Ispod programatora smještena je feritna antena sa zavojnicama ulaznog RF kruga za prijem KV, SV i DV radio opsega. Lijevo je dvostruki promjenjivi kondenzator AM tunera za biranje frekvencija, a na istu osovinu je sa zadnje strane pregnut i potenciometar za ručno biranje FM frekvencija pomoću varikap dioda. 

Iako kombinacija integriranih krugova SAS 580 i SAS 590 omogućuje programiranje/memoriranje ukupno 8 kanala, ovdje je jedan kanal rezerviran za ručno biranje FM frekvencija, a jedan je neiskorišten. 

Opisano upravljanje varikap diodama iskorišteno za dobivanje 6 memorijskih kanala. Za svaki kanal potenciometrom je podešen odgovarajući prednapon za varikap diode, a kanali se prebacuju preko specijaliziranih integriranih krugova SAS 580 i SAS 590. Svaki integrirani krug u principu sadrži po četiri elektroničke sklopke kojima se na izlaz prebacuje napon podešen potenciometrom za svaki kanal. Željeni kanal se odabire pomoću sklopke osjetljive na dodir i svaki kanal ima driver za LED (ili neku drugu) indikaciju aktivnog kanala. SAS 580 je bazni integrirani krug sa četiri početna kanala, a isti se zatim može proširivati sa po dodatna četiri kanala dodavanjem čipova SAS 590. Na taj način se pritiskom na svaki kanal (memoriju) na izlazu dobije određena visina napona koji je za svaki kanal namješten trimer-potenciometrima (programatorom). U čipove je implementirana i funkcija pamćenja zadnje odabranog kanala (tzv. prstenasti brojač – ring counter) tako da će se kod ponovnog uključivanja prijemnika aktivirati zadnje odabrani kanal. Kombinacija SAS 580 i SAS 590 omogućuje dakle ukupno 8 kanala. Kao što smo rekli 6 kanala je iskorišteno za memorije, a jedan kanal se koristi za kontinuirano biranje frekvencije preko skale, gdje je potenciometar za taj kanal spregnut sa osovinom ručnog birača postaja. Jedan kanal tako (iz nekog vjerojatno dizajnerskog razloga) ostaje neiskorišten. Ovakav birač kanala sa čipovima SAS 580 i SAS 590 već smo vidjeli kod Radija sa satom Grundig Sono Clock 650.

MF od 10,7 MHz dobivena iz FM tunera dalje se vodi na selektivno MF pojačalo sa keramičkim filtrom, a otuda na integrirani krug TBA 570 koji sadrži dodatna MF pojačala i vanjske MF filtre kako bi se u konačnici postigao selektivan prijem radio postaja i dobila čista MF za demodulaciju pomoću ratio-detektora.

Upotreba ratio-detektora (osim što se radi o najjednostavnijem i vrlo učinkovitom demodulatoru za FM) ovdje je pogodna i iz razloga jer se na jednostavan način dobiva upravljački napon za AFC i ima povoljna svojstva s obzirom na suzbijanje AM smetnji.

Automatska kontrola frekvencije (AFC), odnosno automatsko ugađanje na točnu frekvenciju dobiva se povratnom vezom sa FM demodulatora (ratio-detektora) na LC krug lokalnog oscilatora. Princip rada AFC-a polazi od toga da je u slučaju točne podešenosti prijemnika na prijemnu frekvenciju, istosmjerni napon na sredini simetričnog ratio-detektora jednak nuli. Pomakom frekvencije oscilatora, na ratio-detektoru se pojavljuje neki pozitivan ili negativan napon koji se vodi na dodatnu varikap diodu u krugu lokalnog oscilatora kojom se korigira frekvencija lokalnog oscilatora dok se ne postigne automatsko točno ugađanje, odnosno dok se ne kompenzira neprecizno ručno namještanje frekvencije.

S obzirom da se FM tunerom upravlja pomoću napona, prikaz frekvencije se vrši na voltmetru kojem je skala baždarena u MHz. Desno je voltmetar koji mjeri napon na detektorima (bez ARP) čime se zapravo mjeri jačina prijemnog signala. 

Frekvencije na FM području moguće je tražiti i ručno preko pregledne skale. Za KV i niža radio područja najbolje je imati što dužu skalu sa finim podjelama i što precizniji mehanizam biranja frekvencija. 

Demodulirani FM signal dalje se vodi na stereo dekoder. Za dekodiranje stereo signala u prijemniku (razdvajanje na lijevi i desni kanal) koristi se više postupaka (dekoder anvelope, matrični dekoder, dekoder sa sklopkom, PLL dekoder) koji se međusobno razlikuju po načinu dekodiranja (frekvencijski ili vremenski multipleks), no svi koriste pilot frekvenciju od 19 kHz (najčešće udvostručenu na originalnu potisnutu noseću frekvenciju od 38 kHz) kako bi razdvojili prijenosne pojaseve zbroja i razlike dva stereo kanala. U našem slučaju se kao stereo dekoder koristi se integrirani krug µA 732, a to je prema njegovoj unutarnjoj shemi tip dekodera sa sklopkom (sa preklapanjem, prekapčanjem ili otipkavanjem) koji radi na principu vremenskog multipleksa. Više o strukturi (kodiranju) stereo signala pisali smo u objavi Clarion Compo Car Stereo G-501. Kod dekodiranja postupkom preklapanja multipleksirani (spojeni) stereo signal se pomoću dvije brze elektroničke sklopke protufazno preklapa u ritmu frekvencije 38 kHz te se na izlazu iz svake sklopke dobiva slijed impulsa čije ovojnice (envelope) odgovaraju lijevom i desnom stereo kanalu.

Nakon što su stereo kanali razdvojeni, audio signali se dovode na filtar za de-emphasis (deakcentuaciju). Naime, prilikom FM odašiljanja signala namjerno se izobličava originalni spektar audio signala tako da se izdižu više frekvencije (emphasis ili akcentuacija) kako bi se kod prijema smanjio fazni šum sadržan u njima. Kod prijema se nakon demodulacije ponovno smanjuju amplitude viših frekvencija čime se ujedno smanjuju i amplitude šuma pa on postaje nezamjetljiv.

AM prijemnik

AM prijemnik je također superheterodinskog tipa sa MF na 460 kHz. Pokriva tri frekvencijska opsega:

• Dugi val: 145 – 360 kHz
• Srednji val: 510 – 1630 kHz
• Kratki val: 5,85 – 7,4 MHz

Većina elemenata u LC titrajnim krugovima za ulazni RF dio te za lokalni oscilator su zajednički za dugi i srednji val, dok je dvostruki promjenjivi kondenzator (ulazni RF krug i lokalni oscilator) isti za sva tri valna područja. Ovdje se dakle ugađanje ulaznog RF kruga i frekvencije lokalnog oscilatora da bi se miješanjem dobila jedinstvena MF od 460 kHz vrši pomoću promjenjivog kondenzatora. Kod nekih prijemnika gdje je FM tuner upravljan varikap diodama, nalazimo isto rješenje i za AM područja. Za KV i niža područja su potrebne varikap diode većeg ukupnog kapaciteta od onih za UKV područje, no glavni razlog zašto se ovdje išlo na “klasični” način biranja frekvencija je vjerojatno sama priroda radio prometa na tim valovima. Tu se hvataju daleke radio postaje čiji prijem uvelike ovisi o stalno promjenjivim atmosferskim i meteorološkim elementima koji utječu na propagacije tih valova, odnosno prijem je nestalan i daleko manje selektivan od postaja na FM opsegu pa neko trajno memoriranje postaja i nema nekog smisla. Za KV i niža područja od veće je koristi imati što dužu skalu sa finim podjelama i što precizniji mehanizam biranja frekvencija. Naravno za dobar prijem je neophodna i dobra vanjska antena.

Dvostruki promjenjivi kondenzator AM tunera za biranje frekvencija. Na istu osovinu je sa zadnje strane pregnut i potenciometar za ručno biranje FM frekvencija pomoću varikap dioda. 

Kao što se vidi na našoj blok shemi većina sklopova AM prijemnika je zapravo sadržana u integriranom krugu TBA 570. U njemu je sadržan AM lokalni oscilator, AM mješač, AM detektor i četiri MF pojačala koja su tri zajednička za AM i FM. Signal za AM (jednako kao i za FM) se između dva MF pojačala dodatno filtrira MF filtrima sa keramičkim rezonatorom na 460 kHz.

Demodulirani AM signal se vodi na ulaz stereo dekodera (µA 732) koji za AM područja uvijek radi u mono načinu, odnosno samo prosljeđuje isti signal na dva izlazna kanala.

Komponente AM/FM prijemnika razmještene su na dvije tiskane pločice. Desno se vidi mjesto sa kojeg smo izvadili modul FM tunera, odnosno vidi se koliko je čitava ploča prekrivena slojem prljavštine. Iznad FM tunera su elementi gramofonskog stereo pojačala, a lijevo od gramafonskog pojačala su elementi izlaznog stereo pretpojačala. Lijevo od izvađenog FM tunera su elementi  stereo-dekodera, a na donjoj pločici zajedno sa saklopkama smješteni su MF i demodulatorski stupnjevi prijemnika. 

Unatrag nekoliko desetljeća kod nas je trend takav da se broj radio postaja na UKV/FM opsegu stalno povećava, a broj postaja na srednjem i nižim valnim područjima se stalno smanjuje. FM postaje su lokalno orijentirane te mogu pružati raznovrsni sadržaj i ostvariti izravnu interakciju sa slušateljima, a prijem je praktično Hi-Fi kvalitete. KV i ostale postaje uglavnom imaju emitiranje vremenski i sadržajno ograničeno na nacionalne interese (informiranje dijaspore). Nekad su se strane vijesti mogle čuti jedino preko takvih postaja, no u današnje doba globalne informacijske povezanosti to je izgubilo na značaju. Realno se moramo složiti da je većina slušatelja na našem području odavno orijentirana samo na FM radio i rijetko tko se više može sjetiti kada je zadnji put tražio kakvu postaju na srednjem valu. Prijemnici za srednji i kratki val također su više podložni vanjskim električnim smetnjama od FM prijemnika (parazitska zračenja iz drugih električnih uređaja), posebice ako koriste samo unutarnju feritnu antenu. Komercijalni AM prijemnici obično nemaju nikakve filtre protiv smetnji te su namijenjeni prvenstveno za prijem bliskih jačih radio odašiljača. Onaj tko iz kakvog hobija prati promet na KV i nižim frekvencijama vjerojatno ima profesionalni prijemnik za tu namjenu uz adekvatni antenski sustav.

GRAMOFON

U glazbeni centar Gorenje GC 201 A ugrađen je gramofon Garrard 125SB Belt Drive iz 1976. godine.

Gramofon Garrard 125SB Belt Drive. Dva vijka (gornji lijevi i donji desni kut ispod ručice) služe samo za niveliranje gramofona u vodoravni položaj i njima je sa gornje strane nemoguće osloboditi gramofon iz kućišta. 

Gramofon se vadi iz kućišta tako da se sa donje (unutrašnje) strane zakrenu metalni osigurači na krajevima vijaka za niveliranje.

Britanska tvrtka Garrard (Garrard Engineering and Manufacturing Company) osnovana je 1915. godine i bavila se proizvodnjom kvalitetnih gramofona.  Tvrtka Garrard je 1960. godine prodana britanskoj elektroničkoj korporaciji Plessey, koja je zatim istu 1979. godine prodala brazilskom proizvođaču potrošačke elektronike Gradiente. Tijekom 1992. godine u potpunosti je ugašeno poslovanje matične tvrtke Garrard u Velikoj Britaniji, a trgovačko ime Garrard otkupile su razne američke tvrtke koje su se bavile uvozom elektronike uglavnom iz dalekoistočnih zemalja. Tako su ime Garrard dobili razni uređaji potrošačke elektronike kao što su kasetofoni, CD uređaji, radio prijemnici, pisači, daljinski upravljači i slični elektronički uređaji koji nisu imali nikakve veze s bilo kojim originalnim Garrardovim dizajnom. Tijekom 1997. godine licencu za korištenje imena Garrard otkupljuje britanski proizvođač gramofona Loricraft Audio. U konačnici, Loricraft Audio i vlasništvo nad markom Garrard 2018. godine preuzima korporacija Cadence Audio SA (UK, Indija), koja danas nudi novu liniju gramofona pod imenom Garrard Turntables UK Ltd.

Remenica za pogon tanjura namješta preko tri četvrtasta otvora tako da nalegne na pogonsku osovinu (dolje).

Pogonska osovina sa mehanizmom prebacivanja remena (vodilicom) na veći ili manji promjer osovine čime se dobiva veća ili manja brzina okretanja ploče (33 ili 45 o/min).

Gramofon Garrard 125SB Belt Drive ugrađen u glazbeni centar Gorenje je sasvim sigurno predstavljao jedan od boljih gramofona koji su bili dobavljivi na domaćem tržištu u 1980-tim godinama. Omogućava reprodukciju ploča na 33 okretaja u minuti (Long Play) i 45 okretaja u minuti (Single), a to su tih godina bila praktično jedina dva formata ploča zastupljena kod nas. U Garrard 125SB ugrađen je mehanizam za automatsko postavljanje ručice na početak gramofonske ploče, kao i vraćanje iste na početni položaj kad se dođe do kraja ploče. Ukoliko ne želimo automatsku kontrolu, moguće je odabrati i manualnu (ručnu) kontrolu ručice gramofona.

Mehanizan se čini čist i bez korozije, no lijepo se vide sasušena sredstva za podmazivanje koja sada koče pokretne dijelove umjesto da ih podmazuju. Čitav mehanizam je potrebno rastaviti, očistiti od starih maziva i te staviti nova.

Što se tiče ručice gramofona za istu su omogućena dva osnovna podešavanja: podešavanje gazne sile (0-3,5 grama) i podešavanje tzv. anti-skatinga ili bias-kompenzatora .

Podešavanje gazne sile je zapravo podešavanje jačine pritiska igle na ploču. Ukoliko je taj pritisak preveliki ili premali nalijeganje igle neće biti dobro što će dovesti do loše reprodukcije zvuka i pretjeranog trošenja, odnosno oštećenja igle ili ploče. Idealna gazna sila je obično tvornički propisana za svaku zvučnicu i kreće se u rasponu cca 1-3 grama. Podešava se preciznim pomicanjem protutega na suprotnoj strani ručice sa zvučnicom koji u našem slučaju ima podjele 0-3,5 grama.

Prilikom reprodukcije zvučnica sa iglom leži u brazdi zapisa gramofonske ploče koja se okreće. Zbog okretanja ploče na masu zvučnice s iglom djeluje centrifugalna sila koja ju pritišće na jednu stranu utora brazde (lijevi stereo kanal). Ovu silu je potrebno poništiti kako bi igla uvijek bila okomito u brazdi sa jednakim pritiskom (kontaktom) na slijevu i desnu stranu brazde. Tome služi anti-skating mehanizam koji je zapravo mala opruga koja napinje ručicu gramofona u suprotnom smjeru od djelovanja centrifugalne sile rotacije. U našem slučaju moguće je podešavanje anti-skating sile u rasponu 0-5 grama. Obično se ova sila postavlja tako da je jednaka gaznoj sili, a onda se slušanjem naknadno podesi najbolja vrijednost ove sile.

Protuteg za podešavanje gazne sile.

Na zglobu ručice nalaze se četiri podešavajuća vijka kojima se podešava vertikalni položaj i krajnji pomaci ručice (eng. lift, cue). Ova podešavanja su napravljena tvornički i u načelu se ne diraju.

Osim ovih podešavanja na našem modelu gramofona moguća su još četiri podešavanja položaja i krajnjih pomaka ručice (eng. lift, cue). Ova podešavanja su napravljena tvornički i u načelu se ne diraju. Tu spada podešavanje najniže i najviše točke vertikalnog pomaka ručice kod automatskog i manualnog načina rada te podešavanje visine kompletne platforme sa ručicom tako da ručica bude paralelna s pločom (ovo podešavanje se vrši ukoliko se npr. mijenja tanjur sa nekim tanjurom druge debljine).

Ono što bi svakako trebalo podesiti to je podešavanje ploče gramofona u točni vodoravni položaj što se vrši pomoću dva vijka na kućištu gramofona. Često se misli da se ovim vijcima oslobađa čitav gramofon za vađenje iz kućišta, no to nije moguće napraviti sa gornje strane. Vijci imaju posebne osigurače sa donje (unutrašnje) strane te je u našem slučaju dovoljno osloboditi samo jedan takav osigurač da bi se gramofon mogao izvaditi iz kućišta.

Ogroman utjecaj na kvalitetu reprodukcije ima ugrađena zvučnica sa iglom. Ovo je nažalost potrošna roba i ako ste nabavili gramofon star 40 godina sa originalnom iglom onda je sasvim sigurno istu potrebno zamijeniti. U našem primjerku zatekli smo stereo zvučnicu Excel ES-70S. Radi se o MM zvučnici (zvučnica sa pomičnim magnetom) koja je upotrebljiva je u frekvencijskom opsegu 15 Hz – 25 kHz te može dati izlazni napon od 5 mV sa razdvajanjem kanala od 20dB. Za ilustraciju, seriju zvučnica Excel ES-70 čini šest modela koji se razlikuju u frekvencijskim opsezima (10 Hz – 45 kHz), izlaznim naponima (2-10 mV), separaciji kanala (20-30 dB) i nekim drugim električnim karakteristikama. U kombinaciji sa zvučnicom je kompatibilna igla Shure M-75-6 što je standardna dijamantna igla debljine 0,015 mm predviđena za gazne sile u rasponu 0-5 do 3 grama. Naša igla je očekivano potpuno uništena, a kad bi htjeli osposobiti ovaj gramofon originalnim dijelovima trebalo bi izdvojiti barem 20-50 dolara za iglu i još 100-300 dolara za zvučnicu.

Stereo MM zvučnica Excel ES-70S u kombinaciji sa dijamantnom iglom Shure M-75-6.

U težnji da se dobije savršeno vođenje igle preko brazdi gramofonske ploče tako da svakom dijelu ploče bude pritisak i kut igle idealan, te da i samo okretanje ploče bude savršeno konstantno stabilizirano, do danas su razvijeni gramofoni sa pogonima, mehanizmima, ručicama te zvučnicama i iglama koji reproduciraju gotovo savršen analogni zvuk. Naravno, uz to je potrebno imati i gramofonsko pojačalo, izlazno pojačalo, ožičenja i zvučnike koji prate tu kvalitetu. Također i sama gramofonska ploča mora biti savršeno očuvana. I sama pozicija, odnosno podloga na koju će biti postavljen gramofon ima utjecaj na konačnu kvalitetu reprodukcije. Danas ćete za najskuplji gramofon izdvojiti cca 650000 dolara (Dereneville VPM 2010-1), a cijena nije takva zbog toga što bi bio ukrašen dijamantima ili nešto slično već čisto zbog funkcijske tehnologije implementirane u njega.  Naravno, uz takav gramofon je potrebno barem još toliko novaca trebalo izdvojiti za prateću opremu. Unatoč tome, siguran sam da bi neki audiofil našao zamjerku glede kvalitete zvuka i na takvom audio sistemu. Mi obični smrtnici pak obično ne primjećujemo više razliku u zvuku čim se cijena sistema popne iznad kojih 300-tinjak dolara 🙂

Detalj na elemente gramofonskog stereo pojačala.

KASETOFON

Na kasetofonu je moguće isključiti napon VF oscilatora glave za brisanje tako da se može snimati zapis preko zapisa (trik snimanje). Također je umjesto automatske regulacije pojačanja moguće ručno podesiti razinu signala za snimanje. Kasetofon podržava dva tipa audio kaseta: Type-I ili standardne željezno-oksid trake (Fe₂O₃) i Type-II ili krom-oksid trake (CrO₂). U konačnici kasetofon je opremljen i Dolby B sistemom redukcije šuma na kasetofonskoj traci.

Stereo kasetofon se prema onom što vidimo sastoji od pogonskog mehanizma proizvedenog u Japanu te elektronici proizvedenoj u Njemačkoj.

Mehanizam je relativno velik, jednostavan i kompletno metalan te bi rastavljanje i čišćenje istog do određene mjere vjerojatno bilo izvedivo. Naravno, pri tome bi trebalo pomno bilježiti svaki korak rastavljanja kako poslije kod sastavljanja ne bi imali viška dijelova.

Elektronika kasetofona pak dolazi na dvije tiskane pločice: jedna s pojačalima i oscilatorom i druga s Dolby sistemom redukcije šuma. Elektronika kasetofona može biti vrlo kompleksna i ponekad sadrži više elektroničkih komponenti nego radio i gramofon zajedno.

Za reprodukciju je potrebno imati samo stereo pretpojačalo i pojačalo signala koji dolazi sa tonskih glava. U našem slučaju pretpojačalo svakog stereo kanala je tranzistorsko (2 x BC413), a tako pojačani signal se dalje (eventualno preko Dolby sistema za redukciju šuma) vodi na izlazno pojačalo koje je zajedničko za sve komponente Gorenje glazbenog centra.

Za snimanje je potrebno pojačati mikrofonski signal (ili signal iz nekog drugog izvora) na dovoljnu razinu za napajanje tonskih glava. U našem slučaju se za tu svrhu opet koristi isto pretpojačalo kao i kod reprodukcije te dodatno pojačalo sa integriranim krugom µA 741. Također, prilikom snimanja je uz pojačani audio signal na tonsku glavu potrebno dodati VF signal za predmagnetizaciju. Predmagnetizacijom se povećava linearni dio dinamičke karakteristike trake i bez nje bi audio signali većih amplituda bili bi snimljeni izobličeno. Također na dijelovima snimke gdje nema signala bez predmagnetizacije bi ostao snimljen šum.

Isti taj VF signal iz bias-oscilatora dovodi se i na glavu za brisanje čime se neutralizira (briše) prethodni zapis na traci. Sklopkom “osc.” moguće je isključiti napon iz bias-oscilatora prema glavi za brisanje, čime je onda moguće snimati novi zapis preko postojećeg, npr. dodati govorne komentare preko snimke muzike. Ovo se ponegdje nazivalo “trik snimanje”, a tipka za isključivanje glave za brisanje bi obično bila označena sa “trick”. VF napon iz bias oscilatora se ovdje ne isključuje za glavu za snimanje jer je potreban za njenu predmagnetizaciju. Ovako snimljeni snimci jedan preko drugoga se kasnije više ne mogu razdvojiti.

Bias oscilator je u našem slučaju izveden kao protutaktni oscilator sa dva tranzistora (BC 337) i izlaznim transformatorom koji podiže napon na 35V, odnosno 90V, ovisno o tipu upotrijebljene kasete (o tipovima kaseta govoriti ćemo nešto kasnije u tekstu).

Pločica sa krugovima koji uključuju: pojačala za tonske glave (snimanje i reprodukcija), bias-oscilator sa dvije razne izlaznog napona (35 i 90 V), korekcijske filtre s obzirom na tip upotrijebljene kasete, pojačalo za ručnu kontrolu razine pojačanja signala za snimanje, te detektor razine signala za snimanje.

Osim ovih osnovnih sklopova koje mora sadržavati svaki kasetofon sa funkcijama snimanja i reprodukcije, u naš kasetofon su ugrađena još dva filtra: filtar za redukciju šuma (Dolby-B filtar) i korekcijska pojačala za prilagodbu napona i razina signala s obzirom na upotrijebljenu traku (CrO₂ ili Fe).

Šum je nezaobilazna pojava kod svake audio snimke, a on će uvijek biti najviše izražen tamo gdje je dinamika signala mala (manje amplitude audio signala, odnosno tiši zapisi). Dolby sistem stoga radi tako da kod snimanja prvo poveća dinamiku na mjestima gdje je ona mala, odnosno poveća amplitude audio signala gdje su one male i bliže pragu šuma, a zatim kod reprodukcije ponovno smanjuje te amplitude na originalne vrijednosti pri čemu se automatski smanjuju i amplitude šuma na tim dijelovima. Elektronika Dolby sistema mora dakle imati stalnu detekciju visine amplituda audio zapisa i tamo gdje su one premalene izvršiti trenutno pojačanje istih.

Za Hi-Fi kvalitetu zvuka šum mora biti za 50 dB manji od korisnog signala na svakom dijelu snimke. Najbolji digitalni kasetofoni postizali su odnos signal šum i do 80 dB. Kod kasetofona sa Dolby B sistemom (kao što je slučaj ovdje) postiže se oko 40 dB, dok se 50 dB postiže sa nešto boljim Dolby C sistemom. Postoji više sistema redukcije šuma koji su se standardizirali kod zapisa audia na magnetske trake. Osim vrlo raširenih engleskih Dolby A, B, C, SR, S i HX sistema, Telefunken je razvio High-Com sistem, Sanyo ima Super D sistem, Toshiba sistem Adres, kod Philipsa je to DNR, japanski JVC je razvio ANRS, itd. Svi ovi sistemi rade dakle isto, komprimiraju dinamički raspon zvuka tijekom snimanja i vraćaju ga u originalni oblik tijekom reprodukcije, samo što je kod svakog sistema to riješeno na nešto drugačiji način i u drugom dijelu audio spektra.

Dolby B sistem je predstavljen 1968. godine i namijenjen je prvenstveno za ugradnju u kućne (neprofesionalne) kasetofone kako bi se iz kaseta postigla Hi-Fi kvaliteta reprodukcije. Stoga ćemo na kasetofonima iz domene široke potrošačke elektronike uglavnom naići na Dolby B sistem (ponegdje se označava sa Dolby NR), no bolji uređaji mogu podržavati i Dolby C ili S sustave koji su također namijenjeni za potrošačku elektroniku. Složeniji Dolby A i SR sustavi razvijeni su za profesionalne uređaje.

Stereo Dolby B (Dolby NR) sistem za redukciju šuma na magnetskim trakama.

Dolby B sustav je učinkovit samo na audio frekvencijama višim od cca 1 kHz gdje omogućuje smanjenje šuma za 3-10 dB.  Širina frekvencijskog pojasa za smanjenje šuma je promjenjiva, jer je sustav reagira na amplitudu, frekvenciju i dinamičko područje signala koje se prenosi kroz njega. Dobra strana Dolby B sustava je što se snimke napravljene tim sustavom mogu reproducirati prihvatljivom kvalitetom i na običnim kasetofonima koji nemaju Dolby B dekoder.

Na pojednostavljenoj blok shemi prikazali smo princip rada našeg Dolby B filtra šuma. Ulazni audio signal za snimanje razdjeljuje se na dva sklopa: jedan ide u originalnom obliku kroz mješač (adder), a drugi ide preko promjenjivog filtra na koji se djeluje preko detektora i nelinearnog integratora tako da kroz isti prolaze samo signali male amplitude i frekvencije iznad 1 kHz. Tako filtrirani audio signal se pojačava i dodaje osnovnom signalu, pa će ukupni izlazni signal biti zbroj originala i pojačanih amplituda malih signala iznad 1 kHz. Kod reprodukcije, od takvog ukupnog signala se ponovno oduzima kodirani dio tako da preostane samo originalni signal.

U našem slučaju Dolby B filtar izveden je tranzistorski (8 tranzistora po kanalu) no razvijeni su i specijalizirani integrirani krugovi koji sadrže sve Dolby B sklopove (slično kao i za stereo dekodere) čime je ugradnja ovog sustava puno jednostavnija i zauzima manje mjesta.

Ovisno o vrsti feromagnetskog materijala nanesenog na traku audio kasete su podijeljene u četiri skupine:

• Type-I (BASF) su standardne željezno-oksid trake (Fe₂O₃)
• Type-II (BASF) su tzv. “high-bias” krom-oksid trake (CrO₂), manji šum i linearniji frekvencijski odziv na višim audio frekvencijama od Type-I
• Type-III (Sony) su željezo-krom trake (FeCr), bolja od Type-I i Type-II no zbog visokih troškova proizvodnje i zbog toga što je malo kasetofona podržavalo tu traku kratko se zadržala na tržištu
• Type-IV (TDK) su željezne, odnosno “Metal” trake (Fe), manji šum i linearniji frekvencijski odziv na višim audio frekvencijama od Type-I i Type II

Očito je da svaki tip kasete označava jednu vrstu premaza i što je tip kasete veći to je kaseta kvalitetnija i skuplja. No, ovdje treba napomenuti da su neki proizvođači označavali tip svojih kaseta prema kvaliteti, a ne nužno prema vrsti premaza. Tako traka sa željeznim oksidom (Type-I) može biti označena kao Type-II ukoliko je premaz željezo-oksida fin i kvalitetan da se postiže kvaliteta snimke kao na krom-oksid trakama.  Neki bolji kasetofoni automatski su prepoznavali tip vrpce prema rupicama na donjoj strani kasete (Tipe-III kasete nisu pružale ovu mogućnost), dok su neki vrhunski kasetofoni prije snimanja vršili testno snimanje umetnute trake, a zatim bi automatski podesili parametre za najbolji snimak.

Kod našeg kasetofona podržane su kasete Type-I (Fe₂O₃) i Type-II (CrO₂). Za snimanje Type-II traka potreban je 2,5 puta veći napon bias-oscilatora od Type-I. Tako će VF bias napon u našem slučaju za Type-I kasete biti 35V, a za Type-II kasete 90V. Za Type-IV je potreban čak za 3,5 puta veći napon nego za Type-I kasete tako da se našim kasetofonom ne mogu uspješno snimati Type-IV kasete. Nadalje, svaki tip kasete ima definiranu nešto drugačiju amplitudno-frekvencijsku karakteristiku zapisa kako bi se što manje smanjili gubici u pojedinim frekvencijskim područjima i postigao što bolji odnos signal/šum. Stoga je za vjernu reprodukciju potrebno za svaki tip kasete uključiti nešto drugačiji audio filtar (ekvilajzer) kako bi se ta karakteristika linearizirala. Proizvođači su odredili da vremenska konstanta za Type-I kazete iznosi 120 μs, dok je za ostale tipove kaseta postavljena na nižu vrijednost od 70 μs. To znači da će u našem slučaju kod odabira Type-I kaseta bias-napon kod snimanja iznositi 35V, a kod reprodukcije će biti uključen ekvilajzer sa vremenskom konstantom od 120 μs. Isto tako, ako se odabere Type-II kaseta onda će bias-napon kod snimanja iznositi 90V, a kod reprodukcije će biti uključen ekvilajzer sa vremenskom konstantom od 70 μs.

Od dodatnih sklopova u naš kasetofon je dakle ugrađen Dolby B šumni filtar, bias-oscilator sa dvije razne izlaznog napona (35 i 90 V) i mogućnošću isključivanja istog na glavi za brisanje, korekcijski filtri s obzirom na tip upotrijebljene kasete za pretpojačalo kod reprodukcije i pojačalo kod snimanja, pojačalo za ručnu kontrolu razine pojačanja signala za snimanje, te detektor razine signala za snimanje. U svakom slučaju jedan pristojno opremljeni kasetofon sa podrškom za najčešće korištene tipove kaseta (najjeftinije tipove) raširene na našem području.

Blok shema gramofona, magnetofona, tonskih kontrola, izlaznog pojačala te ulazno-izlaznih priključnica. 

IZLAZNO POJAČALO

Selektirani stereo izlazni audio signal (sa radija, gramofona ili kasetofona) prvo se dovodi na potenciometre za jačinu zvuka kojima su dodani elementi za korekciju linearnosti krivulje pojačanja. Naime potenciometri za jačinu zvuka su linearni, no dodatkom otpornika između klizača i mase može se postići približno logaritamska krivulja pojačanja.

Slijedi dvostupanjsko tranzistorsko stereo pretpojačalo. Audio signal iz pretpojačala moguće je provesti kroz pojasni filtar kojem se propusni opseg reducira na cca 100 Hz – 3500 kHz kako bi se omogućio bolji prijem uskopojasnih emisija na AM područjima. Nakon toga signal se vodi na pasivnu tonsku kontrolu koja omogućuje prigušivanje niskih i visokih frekvencija audio spektra. Konačno, audio signal dolazi na ulaz izlaznog stereo pojačala snage.

Treba primijetiti kako su svi navedeni filtri (za linearnost, za ograničenje propusnog opsega i za tonske kontrole) u biti vrlo jednostavne izvedbe sa pasivnim RC elementima.

Čitavo izlazno pojačalo sastoji se od svega sedam tranzistora (jedan kanal). Prva dva tranzistora su pretpojačala i u njihovom krugu (negativna povratna veza) je trimer potenciometar za podešavanje razine signala prema izlaznim tranzistorima da se dobije najbolji omjer između pojačanja i izobličenja. Izlazni stupanj izveden je u kvazi-komplementarnom spoju koji čini pobudni komplementaran par tranzistora BD377/BD378 i izlazni par tranzistora BD142 (2N3055). Kvazi-komplementarni izlazni stupnjevi karakteristični su za 1970-te godine kada još nije postojao velik izbor snažnih izlaznih tranzistora za audio pojačala velike snage. Većinom su bili dobavljivi NPN tranzistori, dok su PNP tranzistori bili puno rjeđi, skuplji i lošijeg frekvencijskog odziva od NPN tranzistora. S obzirom da je bilo vrlo teško pronaći komplementarni par snažnih izlaznih tranzistora (PNP/NPN) pojačala su se radila kao kvazi-komplementarna (polu-komplementarna) gdje se komplementarni par tranzistora manje snage koristio kao okretač faze za nesimetrični izlazni stupanj sa jednakim (NPN) snažnim izlaznim tranzistorima. Kod takvih pojačala komplementarni tranzistori zapravo rade samo kao emiterska slijedila koja bazama izlaznih tranzistora dovode protufazne napone. Preostali tranzistor služi za namještanje radne točke izlaznih tranzistora, odnosno podešavanje mirne struje. Temperaturna stabilizacija kolektorske struje izlaznih tranzistora izvedena je samo preko emiterskih otpornika.

Pojačalo se napaja naponom od 48V te može dati oko 30W sinusne snage po kanalu (50W muzičke snage). Izlaz iz pojačala vodi se preko elektrolitskog kondenzatora 2200 µF koji blokira mogući prodor istosmjerne komponente napajanja na zvučnike, pa je linearni frekvencijski opseg pojačala u rasponu 35 Hz – 16 kHz.

Pločica izlaznog stereo pojačala.

Na izlaze pojačala mogu se spojiti dva ili četiri zvučnika. Kombinacija sa četiri zvučnika može biti u normalnom stereo spoju (na svakom kanalu su po dva serijski spojena zvučnika) ili u svojevrsnom surround spoju koji se ponegdje naziva i kvazi-kvadrofonski ili Hafler spoj (po Davidu Hafleru koji je prvi put prezentirao takav spoj u početkom 1970-tih godina). Hafler je dizajnirao spoj četiri zvučnika na stereo pojačalu tako da dva zvučnika rade normalno svaki na svom kanalu (lijevi i desni prednji zvučnici), a druga dva zvučnika (lijevi i desni stražnji zvučnici) su spojeni na način da generiraju razliku u signalu između desnog i lijevog kanala. To je postignuto tako da se stražnji zvučnici ne uzemljuju nego premošćuju izlaze oba stereo kanala, pa je onda i logično da kroz njih prolazi struja razlike (zbroja) signala lijevog i desnog kanala. Ovakav sistem ne možemo nazvati kvadrofonskim ili surround sistemom u punom smislu jer se za njih koristi četiri ili više nezavisna kanala, a ovdje se u bilo kojoj kombinaciji koriste samo dva stereo kanala.

Kod Hafler spoja zvučnika prisutna su dva osnovna problema. Ukoliko je ulazni signal mono, odnosno isti signal na oba stereo kanala, onda će razlika između tih signala biti nula pa stražnji zvučnici neće proizvoditi nikakav zvuk jer nema nikakve razlike signala između lijevog i desnog kanala. Također, ako su prednji i stražnji zvučnici različite ukupne impedancije onda snaga na istima neće biti jednako raspoređena, a ne postoji nikakav sustav kojim bi se regulirala jačina (balans) između prednjeg i zadnjeg para zvučnika. Da bi se regulacija snage na stražnjim zvučnicima ipak donekle omogućila serijski u krug sa istima dodaju se otpornici snage koji na sebe preuzimaju dio ukupne snage pojačala. Kod našeg pojačala koriste se serijski niz od pet otpornika gdje su prva dva vrijednosti 4 Ω, a preostala tri 8 Ω. Tako se pomoću 6-položajne sklopke zadnjim zvučnicima može dodati otpor od 0, 4, 8, 16, 24 ili 32 Ω.

Serijski niz od pet otpornika za prilagodbu impedancije zvučnika u Hafler spoju.

Na blok shemi se vidi kako se napajaju zvučnici u različitim kombinacijama. Ukoliko se koriste samo dva zvučnika oni će u oba slučaja raditi kao normalni stereo zvučnici i Hafler spoj neće imati utjecaj na njih. Ukoliko se koriste sva četiri zvučnika, u normalnom stereo spoju na svakom kanalu će serijski biti spojena dva zvučnika (prednji i stražnji). Kada se uključi Hafler spoj onda će stražnji par zvučnika simulirati treći kanal, a pomoću 6-položajne sklopke možemo podesiti njihovu glasnoću.

Ukupno gledano mogućnosti stereo pojačala ugrađenog u Gorenje GC 201 A donekle su proširene upotrebom jednostavnog spoja za umjetno dobivanje “trećeg kanala”, no radi se o osnovnoj Heflerovoj inačici čiji nedostaci su kasnije kod boljih sustava ublaženi spojevima s audio transformatorima ili operacijskim pojačalima. Takvi spojevi su predstavljali pokušaj dobivanje neke dubine zvuka u prostoru, no za pravi surround doživljaj potrebno je ipak imati snimljeno više od dva kanala.

NAPAJANJE

Mrežni transformator  osigurava napone napajanja za prijemnik (18, 20 i 26 V preko tranzistorskog regulatora napona), za kasetofon (18 V), za gramofonsko pojačalo i izlazno pretpojačalo (21 V preko tranzistorskog regulatora napona), te za izlazno pojačalo (48 V). Dva mosna diodna ispravljača te tranzistorski regulatori razmještena su po šasiji radi hlađenja.

Mrežni transformator. Elementi ispravljača, filtra i stabilizatora napona razmješteni su na više mjesta unutar šasije uređaja. 

Pokušaj popravka Gorenje glazbenog centra možete pogledati u objavi GORENJE GC 203 A HI-FI.

Ako ćemo na kraju izvesti neki sveukupni zaključak onda možemo reći da je muzički centar Gorenje GC 201 A u 1980-tim godinama sasvim sigurno bio poželjan audio uređaj za kućnu upotrebu jer je za to vrijeme bio opremljen sasvim solidnim FM/AM radio prijemnikom, gramofonom i kasetofonom, te je bio opremljen dovoljno snažnim pojačalom za svaku kućnu prigodu. S druge strane vidjeli smo da većina tehnologije ugrađene u  GC 201 A više naginje prvoj polovici 1970-tih godina nego 1980-tim godinama. Naravno, i u 1980/90-tim godinama to je još uvijek bio uređaj koji se mogao nositi sa bilo kojim sličnim novim uređajem niže srednje klase. Danas, 40-tak godina kasnije, ovakav uređaj teško više u bilo čemu konkurira novoj potrošačkoj elektronici (čak i onoj najjeftinijoj), no ukoliko imamo negdje na tavanu spremljene kakve stare kasete ili ploče, pa nas je uhvatila kakva kratkotrajna nostalgija za njihovo preslušavanje, onda ovakav uređaj može odlično poslužiti za tu svrhu, naravno, uz uvjet da još uvijek pokazuje kakve znakove života 🙂