Danas je nabavljen uređaj koji radi zdravstvenu dijagnostiku stanja ljudskog organizma, odnosno zdravstvenu procjenu i analizu općeg stanja ljudskog tijela pod nazivom Bio-Quantum System. Nigdje nismo uspjeli pronaći relevantne podatke tko proizvodi i odakle potječu ovi uređaji, a u više inačica su i danas dostupni na internetskim prodajnim portalima.
Uz uređaj smo dobili priručnik u kojem se objašnjava što je i na kojem principu radi Bio-Quantum System. Objašnjenje iz našeg originalnog priručnika ukratko ide ovako: Elektroni u sklopu atoma ljudskog tijela konstantno emitiraju elektromagnetske valove. Ti valovi izlaze iz ljudskog tijela i njihov oblik je pokazatelj trenutnog zdravstvenog stanja tijela. Naime, ukoliko neku ćeliju ljudskog tijela zahvati bolest ili neki slični poremećaj elektroni će promijeniti svoj spin ili energetsku razinu čime će se promijeniti i energija elektromagnetskih valova koju isti proizvode. Prema priručniku, te promjene energije su vrlo male, reda nano-gausa ili piko-gausa (gaus je mjerna jedinica za magnetsku indukciju). Dalje se objašnjava na koji način uređaj mjeri te male promjene energije: Frekvencija i energija slabog magnetskog polja sa tijela uzima se preko senzora koji držimo u ruci, taj signal se zatim pojačava u uređaju i dovodi na računalo koje ga analizira, odnosno uspoređuje sa rezonantnim spektrom quantum baze… Uglavnom, sve se svodi na mjerenje slabih magnetskih polja koje proizvode ćelije ljudskog tijela, odnosno uređaj objedinjuje područja kvantne fizike, magnetske rezonancije i drevne istočnjačke medicine. Tako u roku unutar jedne minute možemo napraviti sveobuhvatan pregled stanja ljudskog tijela, odnosno analizu gotovo svih unutarnjih organa, kostiju, mozga, vitamina, minerala, toksina te krvnih i živčanih sustava tijela (da ne nabrajamo sve pojedinačne stavke), a sve to jednom potpuno neagresivnom metodom koja uključuje samo držanje metalne elektrode u ruci.
Bio-Quantum System je dakle uređaj istovjetan medicinskom skeneru (medical tricorder) koji se pojavljuje u poznatom televizijskom SF serijalu “Star Trek”, a slične naprave također su prisutne i u mnogim drugim znanstveno-fantastičnim filmovima sa radnjama smještenim u dalekoj budućnosti.
Sama riječ Quantum vjerojatno je referenca na “kvantnu medicinu” što bi trebao biti spoj alternativne medicine i kvantne fizike, dakle spoj dva prilično neistražena i egzotična područja prirode na koje suvremena znanost treba pronaći još puno odgovora. U takvom tajanstvenom okruženju gdje se još uvijek traže odgovori i gdje je malo toga moguće znanstveno potvrditi ili opovrgnuti, plodno tlo su pronašli različiti vizionari koji sebe stavljaju ispred vremena i ispred svih trenutnih dosega klasične znanosti, te na temelju fantastičnih razmišljanja stvaraju fantastične uređaje koji jednako tako fantastično funkcioniraju koristeći još neotkrivena svojstva i zakone kvantne prirode. Naravno, sve ovo bi bilo još jako zanimljivo kad bi svi ti fantastični uređaji uopće i imali kakve veze sa kvantnom prirodom materije.
Ukoliko pročitamo bilo koji znanstveni rad iz polja kvantne fizike koji teoretizira o ponašanju atomskih i subatomskih čestica, to će nas zasigurno potaknuti na vlastite ideje i razmišljanja na koji način ti svjetovi zapravo funkcioniraju, jednako onako kako će nas na takva razmišljanja ili bolje rečeno maštanja (ukoliko smo potpuno laik za prirodne znanosti) potaknuti kakav dobar SF igrani film koji se opet obično i temelji na znanstvenim idejama. Tu našu maštariju zatim možemo prepričati bilo kome, a pri tome možda naletimo na kakvog pisca ili izdavača koji će u tome vidjeti priliku za kakav dobar bestseler, a možda naletimo i na kakvog doktora poduzetnika koji će u tome vidjeti priliku za pokriće kakvog novog medicinskog placebo uređaja.
Izvučeno iz konteksta teorija vezanih uz kvantna stanja čestica materije i teorije struna, apsolutno sve na svijetu ima svoju frekvenciju, odnosno svaka ćelija i atom našeg tijela ima svoju vlastitu frekvenciju. Ukoliko dođe do bilo kakvog poremećaja u funkcioniranju ćelije ljudskog tijela tada se promijeni i njena frekvencija. Bio-Quantum System je uređaj koji čita frekvencije i energije pojedinih ćelija ljudskog tijela i ako uoči nepravilnosti onda javlja da je organ koji čini ta ćelija bolestan. E sad, ako je sve to i točno, postavlja se makar jedno logično pitanje: kako je moguće izmjeriti frekvenciju svake ćelije ili barem frekvenciju svakog organa ljudskog tijela? Odakle nam baza tih frekvencija i odakle nam baza poremećaja tih frekvencija?
Dno kućišta otežano je masivnom metalnom pločom kako bi uređaj bio teži i tako korisnik dobio osjećaj da su unutra ugrađene mnogobrojne komponente ili magneti koji omogućuju magnetsku rezonanciju.
Elektronika uređaja nema nikakvih mjernih pojačala. Nalazimo svega dva integrirana kruga sa izbrisanim oznakama (vjerojatno mikrokontroleri) od kojih je jedan drajver za LED displeje, a drugi je vjerojatno USB sučelje za komunikaciju sa računalom.
LED displej je praktično jedina funkcija cjelokupnog hardvera uređaja.
Bio-Quantum System ima dva para metalnih elektroda: jedan par elektroda je na valjkastom štapiću, a drugi par čine dvije metalne pločice. U uređaju se ovi parovi elektroda spajaju serijski, dakle da bi strujni krug bio zatvoren rukom se moraju premostiti obje elektrode na valjkastom senzoru, te nekim dijelom kože tijela dvije pločaste elektrode. Signali sa ovih elektroda vode se preko dvije žice na elektroniku uređaja. Svakom elektroničaru ovdje je apsolutno jasno da se ovakvim jednostavnim i grubim elektrodama sa površine kože ne može prenijeti apsolutno nikakav bioelektrični signal, a još manje detektirati vrlo slaba magnetska polja (za što je potrebna najmanje neka zavojnica) posebice što elektronika Bio-Quantum Systema ne sadrži apsolutno nikakva pojačala ni pretvarače koji bi takve izuzetno slabe signale mogli pretvoriti u neku mjernu veličinu, a okružje u kojem se mjeri nije ničim izolirano od utjecaja puno jačih prirodnih i umjetnih elektromagnetskih i magnetskih polja kojima smo stalno izloženi. Da ne duljimo s obrazloženjima, ove elektrode služe samo da se zatvori strujni krug i da to signalizira treptajuća LED smještena na vrh valjkaste elektrode. Tako pacijent ima osjećaj da se dobro spojio sa uređajem i da sve super funkcionira. U nekim drugim inačicama istog uređaja iz praktičnih je razloga izbačena dodatna pločasta elektroda, dovoljna je samo ona jedna koja se ugodno drži u ruci.
Priključnice za elektrode (valjkastu i pločastu) spojene su serijski što znači da obje moraju biti u dodiru s kožom (ili kratko spojene) da bi se dobila indikacija ispravnog kontakta. Duple elektrode su dosta nepraktične za postavljanje na tijelo pa su u drugim inačicama ovog uređaja izbačene pločaste elektrode i radi se samo sa valjkastom koju je dovoljno držati u ruci.
Ovdje vidimo jeftinu izvedbu valjkaste elektrode i kako se ostvaruje kontakt žice sa metalnim prstenima (elektrodama). Ovakav senzor ne samo da nije u stanju prenjeti vrlo slabe bio-električne signale zbog vlastitog šuma i unutarnjeg otpora, nego nije u stanju pretvoriti u električni signal bilo kakvo magnetsko polje.
Neko sa malo logike dalje bi se pitao kako je moguće da se sa jedne ruke mogu izmjeriti sve frekvencije ljudskih organa (ćelija, atoma, elektrona). Odgovor je da uređaj prvo odašilje preko elektroda upit prema pojedinom organu, a zatim čeka da mu ovaj vrati odgovor, koji se zatim analizira. Ovo objašnjenje najblaže rečeno zvuči nategnuto, no ideja je uzeta iz dobro poznate magnetske rezonancije koja se široko koristi u medici. Kod magnetske rezonancije atomi vodika unutar ljudskog tijela stavljaju se u snažno homogeno magnetsko polje, zatim se na jezgru atoma vodika dovede energija na rezonantnoj frekvenciji i kao posljedica toga jezgra vodika će vratiti slab signal na istoj frekvenciji. Ovi signali se hvataju zavojnicama i zatim pojačavaju u pojačalima kako bi bili pogodni za daljnju obradu. Naravno, iako ovo objašnjenje zvuči jednostavno, uređaji za magnetsku rezonanciju su vrlo kompleksne naprave jer je potrebno riješiti puno problema oko pozicioniranja pobude i kompenzacije šumova i smetnji kako bi se uspio uhvatiti i pročistiti vrlo slab signal i dobiti jasna slika tkiva. Stoga će se na inačicama Bio-Quantum Systema uz pojam Quantum često naći i riječi poput Resonance ili Magnetic (na priručniku uz naš uređaj stoji Quantum Resonance Magnetic Analyzer), iako elektronika tih uređaja nema apsolutno nikakve krugove, senzore ni elektrode koji bi mogli generirati magnetska polja ili procesuirati vrlo slabe električne signale iz ljudskog tijela. No laik očekuje da u takvim uređajima ima makar kakav magnet, tako da je plastično dno našeg (pre)laganog Bio-Quantum Systema otežano metalnom pločom kako bi se dobio osjećaj da u toj čarobnoj kutijici ipak nečeg ima.
Očito nepostojanje hardvera za uzimanje uzoraka bilo kakvih signala slabijih od 5V zagovornici Bio-Quantum Systema objašnjavaju time da sama elektronika uređaja ne radi nikakvo mjerenje ni analizu već sve to radi softver koji se isporučuje uz uređaj. Ovo objašnjenje najblaže rečeno zvuči smiješno jer softver ne može analizirati nešto čega nema, a to čega nema je ulazni podatak sa elektroda. No ako dublje filozofski sagledamo ovu tvrdnju naći ćemo da je ona zapravo točna. Doista je računalni softver taj koji odrađuje cijelu stvar. Uz naš uređaj negdje je izgubljen originalni softver kao i posebni individualni USB ključ pacijenta kojim se isti aktivira. No zahvaljujući uputama u korisničkom priručniku kao i recenzijama na internetu lako se može shvatiti kako taj softver funkcionira. Naime, svaki korisnik mora unijeti početne osobne podatke: ime i prezime, spol, starosna dob, težina, visina, zaposlenje i adresa stanovanja. Na temelju tih podataka softver zapravo može izračunati jedino indeks tjelesne mase (BMI). Na temelju tog indeksa i starosne dobi softver zatim iz interne baze vuče prosječne podatke dobivene analizom stanja stvarnih pacijenata sličnih osobina i te podatke izbacuje na grafički ugodno uređenom sučelju. Tako će analiza u bitnim dijelovima u konačnici često biti i prilično točna jer je za očekivati da će npr. muški pacijenti stari 50 godina, visoki 170 cm i teški 165 kg koji čitav život rade uredski posao i žive u New Yorku, imati slične zdravstvene probleme.
Činjenica je dakle da hardver Bio-Quantum Systema nije ništa drugo nego drajver za LED displej i sučelje za USB port, a softver sistema dobiva samo informaciju da li se pacijent uhvatio za elektrode i obavezno traži USB ključ kako ne bi istom pacijentu u dva mjerenja plasirao potpuno različite podatke.
Na youtube kanalima možete naći korisnika koji je umjesto elektroda u utičnicu stavio običan otpornik (tek toliko da simulira zatvoren strujni krug), nakon čega je softver istom tom otporniku dijagnosticirao dijabetes 🙂 Naravno, zagovornici Bio-Quantum Systema to objašnjavaju krilaticom: ako ti varaš uređaj, onda i uređaj vara tebe! 🙂 Drugi korisnik je pak je vršio mjerenja na sebi, ali svaki put je upisao druge ulazne podatke. Očekivano, softver mu je uvijek izbacio drugu dijagnozu jer ulazni podaci se ne dobivaju mjerenjem bio-signala pacijenta nego usporedbom iz interne softverske baze. U principu softver bi potpuno isto radio sa uređajem kao i bez njega, stoga je i zaštićen USB protokolom koji mu javlja da je uređaj prisutan i USB ključem koji mu javlja o kojem pacijentu je riječ, odnosno koje dijagnoze su mu do sada već bile očitane, kako se nove ne bi previše razlikovale od prethodnih.
Uređaj Bio-Quantum System na sreću nije toliko skup kao većina ostalih te vrste (cijene se kreću u rangu 50-300 dolara) no zasigurno je jedan od najočiglednije lažnih i totalno beskorisnih uređaja te vrste koji smo do sada imali priliku susresti u našim objavama. No placebo efekt čini čuda i onaj tko vjeruje taj će se možda i spasiti. Pravi stručni i ispravni naziv za sve te uređaje trebao bi biti “Placebo uređaji za kućnu upotrebu” jer je njihov pozitivan učinak prepoznatljiv isključivo na tom polju, što na kraju krajeva onda to (za nekoga) i nije toliko loša stvar 🙂