Danas je nabavljen par ručnih CB AM primopredajnika oznake TS-2000 (PR 27-240P/76), njemačkog proizvođača Beston Elektronik iz 1976. godine.
O njemačkoj tvrtki BESTON ELEKTRONIK nismo uspjeli naći nikakve podatke osim da je njeno postojanje zabilježeno u registru evropskih proizvođača iz 1990. godine pod punim nazivom BESTON Electronic Dipl.-Ing. Ryszard Judaszko i adresom Bargkoppelweg 43, 2000 Hamburg 73, kako je i otisnuto na poleđini naših uređaja. Možemo zaključiti da je tijekom 1970-tih godina ova tvrtka plasirala na tržište nekoliko modela ručnih i stacionarnih CB primopredajnika.
Za primopredajnike Beston TS-2000 također nismo pronašli nikakve tehničke podatke, osim onih otisnutih na poklopcu baterija, da se radi o 3-kanalnim primopredajnicima snage 2 W. Ova snaga od 2 W ne mora se uvijek odnositi na VF izlaznu snagu iz antene. Proizvođači ovdje znaju navoditi podatak o najvećoj ukupnoj potrošnji primopredajnika ili podatak o tzv. ulaznoj RF snazi, odnosno jačini pojačala za moduliranje VF stupnjeva predajnika. U svakom slučaju oznaka 2 W marketinški puno više privlači od oznake reda 150-300 mW koliko bi mogla biti realna snaga predajnika kod ovakvih ručnih CB postaja.
Tiskana pločica naših primopredajnika je pregledno dizajnirana te nije teško identificirati pojedine sklopove ovih kristalom kontroliranih primopredajnika. Razlika frekvencija između TX i RX kristala, keramički filtar oznake LF-B6 i karakteristični MF transformatori u žutoj i crnoj boji nedvojbeno su pokazatelji da se radi o heterodinskom prijemniku sa jednim miješanjem i MF od 455 kHz. Kod jednostrukih heterodina nakon miješanja obično slijede najmanje dva selekcijska MF pojačala kako bi se dobila dobra selektivnost prijemnika. Njih je lako identificirati po MF transformatorima koji su redom označeni sa žutom, bijelom i crnom bojom, a između njih su tranzistori. Titrajni krug oscilatora je obično označen crvenom bojom no može biti i neka druga boja (zelena, plava) jednako kao i za ulazni RF antenski titrajni krug. U našem slučaju izostaje bijeli MF transformator, a razlog tome je što MF pojačala nisu izvedena sa dva tranzistorska stupnja, nego sa jednim specijaliziranim integriranim krugom, MF pojačalom LA 1111 P u kombinaciji sa keramičkim filtrom 455 kHz. Ovime je svakako postignuto puno bolje i selektivnije MF pojačanje od onog tranzistorskog, pogotovo ako je i bez keramičkog filtra.
Na tiskanim pločicama ručnih primopredajnika obično se isprepliću komponente prijemnika, predajnika, pojačala i drugih podsklopova, pa je teško identificirati da li pojedini tranzistor pripada primjerice ulaznom RF pojačalu prijemnika ili oscilatoru predajnika. Ovdje često pomažu redne oznake tranzistora ukoliko su one otisnute na pločici. Obično je redoslijed takav da su prvo numerirani tranzistori prijemnika, zatim pojačala i dodatnih sklopova poput squelch-a i na kraju tranzistori predajnika. Tako u našem slučaju možemo sa priličnom točnosti utvrditi da se prijemnik osim integriranog kruga sastoji još od tri tranzistora, a predajnik od svega dva tranzistora.
Markantan indikacijski element su i audio transformatori kakve često srećemo u ovakvim primopredajnicima. Oni pripadaju NF audio pojačalu koje je obično zajedničko za mikrofon kod predaje i za zvučnik kod prijema. Manji transformator povezuje stupnjeve pretpojačala sa pojačalom, a veći transformator objedinjuje signale izlaznog tranzistorskog stupnja u push-pull spoju. Sekundar tog izlaznog transformatora ima dva namota, jedan za zvučnik, a drugi za amplitudnu modulaciju predajnika. Uobičajeno je da ovakva pojačala imaju ukupno 4 tranzistora: prvi je pretpojačalo, a drugi je driver za izlazni par tranzistora u protufaznom “push-pull” spoju. Ukoliko imamo oscilator tonskog poziva, kao što je to slučaj kod naših primopredajnika, onda se isti može bazirati na zasebnom tranzistorskom oscilatoru čiji izlaz se dovodi na ulaz pojačala, no kako bi se uštedio tranzistor često se primjenjuje i pozitivna povratna sprega za samo audio pojačalo čime se isto dovodi u stanje osciliranja. S obzirom na broj tranzistora vrlo vjerojatno se tonski poziv ovako generira i u našem slučaju.
Prigušivač šuma ili squelch kod ovakvih jednostavnih uređaja obično se bazira na samo jednom tranzistoru koji radi kao sklopka audio signalu prema zvučniku, a upravljački signal se na bazu tranzistora vodi sa stupnjeva MF pojačala, nakon što je prvo ispravljen (demoduliran) diodama.
Naravno da je identifikaciju sklopova moguće napraviti i elektronički slijeđenjem i snimanjem signala na pojedinim točkama primopredajnika. No za to je potrebno imati čisti pristup po mogućnosti objema stranama tiskane pločice sa elementima, primopredajnik mora biti stalno na napajanju i poželjno je da su mu svi sklopovi ispravni. Također moramo dovesti i odgovarajuće testne signale na ulaze sklopovlja. Sve ovo zahtjeva i dobre mjerne alate i dobru pripremu istih, no također i stručan te pažljiv rad.
Posjedovanje originalne električne sheme i druge servisno-tehničke dokumentacije neprocjenjivo je kod popravka ili podešavanja bilo kojeg elektroničkog sklopa, a posebice radio, TV i drugih RF uređaja, ma koliko god iskustva imali sa takvim sklopovima. Danas se većinu modernih elektroničkih uređaja ne isplati popravljati zbog gotovo izjednačenog odnosa cijene popravka i cijene novog uređaja. No i bez obzira na cijenu popravka, veliki broj današnjih komercijalnih elektroničkih uređaja i aparata nije ni moguće (kvalitetno) popraviti u kućnoj radinosti iz više drugih razloga koji su posljedica novih trendova u elektronici. Često puta se gotovo čitav uređaj bazira na jednom specijaliziranom integriranom krugu koji je dostupan jedino proizvođaču. Također, veliki broj uređaja bazira se na mikrokontrolerima, pa čak i da nađemo zamjenski integrirani krug nemoguće je dobaviti originalni program za istog. Danas se posvuda preferira SMD tehnika pri čemu je često nemoguće identificirati oznake SMD komponenti na pločicama, dok je neki put dvojbeno i to o kojem tipu komponente se uopće radi. Sama kućišta modernih uređaja, koja su bazirana na što više plastike i što manje metala, često puta je vrlo teško rastaviti bez specijalnih alata ili bez oštećenja.
Prema mojim dosadašnjim iskustvima popravak TV-a svodi se na zamjenu pregorjelih LED-ica (ili lampi) za pozadinsko osvjetljenje ekrana, eventualno popravak komponenti napajanja ili invertera, te tko ima sreće da ima odgovarajući program može pokušati i preprogramirati kakav mikrokontroler. Radio prijemnike vjerojatno nitko više ne popravlja jer ih imamo doslovno posvuda, osim ako to radimo za svoje zadovoljstvo. Popravak neke kompleksne tehnike poput računala i mobitela svodi se na zamjenu ekrana i modula ukoliko su dobavljivi i isplativi, a trendovi tzv. reballinga i sličnih metoda reparacija komponenti na tiskanim pločicama također gube bitku s isplativošću. Moglo bi se reći da se sve više elektroničkih popravaka počinje svoditi na rješavanje softverskih, a ne hardverskih problema. No uvijek će biti onih kojima elektronika nije nužno posao već samo čisto zadovoljstvo i takvima nikad neće dosaditi proučavati elektroničke tehnologije s čisto hardverske strane bez obzira kada su one nastale, iako istini za volju, čak i taj čisti hardverski rad danas više nije moguće kvalitetno raditi bez potpore barem malo kakvog specijaliziranog softvera 🙂