Danas je nabavljena električna pumpa za stvaranje tlaka i podtlaka (vakuuma, negativnog tlaka) njemačke tvrtke ATMOS Fritzsching & Co. GmbH pod oznakom AJF IP653.
Tvrtka ATMOS Fritzsching & Co. GmbH vuče korijene iz 1888. godine kada je Kaiser Friedrich osnovao svoju ljekarnu u Berlinu. Ova je ljekarna osim proizvodnje i prodaje lijekova poseban naglasak stavila na farmaceutsko korištenje zraka, kisika i vode. Tako je od 1906. godine započela proizvodnja različitih uređaja za inhalaciju te medicinske opreme za stvaranje tlaka i podtlaka. Tako 1941. godine nastaje tvrtka pod imenom Atmos, te 1944. godine patentira prvi džepni inhalator kojim je bilo moguće inhalirati lijekove za grlo, nos i bronhijalna područja bez obzira na vrijeme i mjesto i bez vanjskih izvora energije. Godine 1957. tvrtka Atmos osniva svoje prodajni ogranak TESTOTERM, nastavlja istraživanje i razvoj medicinskih uređaja prateći rastući trend elektronike, orijentira se na tržišne segmente iz područja otorinolaringologije, te se sa proizvodnje malih pojedinačnih naprava prebacuje na razvoj kompletnih medicinskih uređaja za liječenje i terapiju (Harzburg, Servant). U 1980-tim i 1990-tim godinama tvrtka se širi otvaranjem svojih poslovnica u Europi i Aziji. Godine 1999. tvrtka Testo postaje većinski vlasnik Atmosa. Godine 2003. tvrtka je lansirala prvu elektronski reguliranu usisnu napravu za odvodnju pleuralnog izljeva (ATMOS S 031 Thorax), a 2005. godine uslijedio je proboj na tržištu ginekologije: Atmos je lansirao novo razvijenu ginekološku radnu stanicu za dijagnozu i terapiju raka vrata maternice. Iste godine tvrtku Atmos u stopostotno vlasništvo preuzima obitelj Greiser, te se nastavlja reorganizacija i širenje tvrtke po Europi, Aziji i Indiji. 2011. godine razvijen je medicinski uređaj za terapiju rana negativnim tlakom (ATMOS S 042 NPWT), a 2012 Atmos predstavlja svoj prvi LED-mikroskop (ATMOS i View). Danas tvrtka “ATMOS MedizinTechnik GmbH & Co. KG” nudi širok spektar različitih medicinskih instrumenata, uređaja i pomagala.
Tvrtka Atmos je u svojih 120 godina postojanja proizvela čitav niz različitih modela pumpi za plinove i tekućine primarno za upotrebu u medicini, no o ovom našem modelu AJF IP653 nismo uspjeli pronaći nikakve podatke. Prema dizajnu i ugrađenim komponentama mogla bi datirati negdje iz 1960-tih godina. Sam uređaj je vrlo jednostavan i sastoji se od pumpe sa gumenom membranom koju preko remena pogoni elektromotor. Elektromotor pak je u strujni krug spojen preko elektromehaničke vremenske sklopke tako da se vrijeme rada pumpe može namjestiti na neki period do najviše 30 minuta.
Ovakva pumpa mogla bi se iskoristiti kao zračni kompresor za ispuhivanje prašine sa elektroničkih pločica ili kao zračna puhalica ili sisaljka kod odlemljivanja elektroničkih komponenti sa pločica pa smo potaknuti tom idejom odlučili restaurirati čitavu napravu. Svaki projekt restauracije na početku se uvijek čini relativno lako izvediv, no kad se krene sa detaljnim rastavljanjem sklopovlja brzo se krenu nizati novi i novi problemi koje je često vrlo teško riješiti bez specijalnih alata i originalnih zamjenskih dijelova. Da stvar bude gora, za ovu našu pumpu nemamo predodžbu koliki zračni tlak / podtlak i koliko protok može stvarati, nismo čak ni sigurni da li je namijenjena za plinove, tekućine ili oboje. No, odlučili smo krenuti, pa krenimo 🙂
Pregledom vanjskog kućišta odmah postaje jasno da je ova pumpa već nekoliko puta popravljanja, lijepljena i bojana, a sve vrlo neprofesionalno, površno i nekvalitetno. Napuklo stakalce tlakomjera, potrgana maska mrežne sklopke, puknuta i loše lijepljena kontrolna lampica, puknuti i loše lijepljeni gumbi ventila, oštećen gumb elektromehaničke vremenske sklopke, metalno kućište ima nekoliko ulupljenja, potpuno korodirana ručka, tamna nagrizajuća patina na svim kromiranim dijelovima, mrežni kabao oštećen na ulazu u metalno kućište… Cijelo metalno kućište koje je originalno bilo bijele boje prebojano je zelenom bojom s efektom, no to je učinjeno bez prethodne pripreme podloge pa se boja ljušti, a na nekim dijelovima probija korozija.
Kod bojanja su sa kućišta skinute samo lako odvojive komponente dok su ostale ili zaštićene ljepljivom trakom ili je bojano oko njih sa više ili manje uspjeha. Najgore je to što ljepljiva traka nakon bojanja nije uklonjena, te je s vremenom ljepilo ušlo u strukturu obojanog metala gdje se sasušilo i sada ga je nemoguće ukloniti. Ovo se najbolje vidi na tvorničkoj pločici uređaja.
U unutrašnjosti je situacija još gora. Vidi se da su cijevi više puta mijenjane i popravljane raznim priručnim materijalima i da je curenje tekućina iz njih bila dugotrajna pojava. Cijela montažna ploča nagrižena je korozijom, jednako kao i veliki dio unutrašnjosti kućišta. Kućišta elektromotora i pumpe su srećom aluminijska, no i na njima se vide tragovi dugotrajne prisutnosti tekućina pomiješane s prljavštinom. Kondenzator nije nigdje pričvršćen za kućište, izolacija ožičenja je vrlo loša. Klinasti remen je sasušen i ispucan te nije više za upotrebu.
Prvo smo demontirali pumpu i elektromotor.
Jednofazni asinkroni elektromotor (zbog kondenzatora koji mu je potreban za rad naziva se još i kondenzatorski, a zbog rotora u obliku kaveza ponegdje se naziva i kavezni motor) ima dva namota (glavi i pomoćni) pa iz njega vode četiri žice. Vidimo kako je izolacija ovih žica potpuno uništena na dijelu gdje one izlaze iz kućišta, što je posljedica starenja potpomognuta zagrijavanjem i vibracijama kućišta pri radu motora. Da smo brzopleto išli uključivati pumpu na mrežno napajanje prije provjere zasigurno bi nastao kratki spoj koji bi možda trajno uništio ove ogoljene žice motora, nakon čega bi popravak bio neusporedivo teži. Ovako smo obnovili izolaciju sa nekoliko slojeva termo bužira, a zatim provjerili otpor namota. Na kaveznom rotoru motora nalaze se dva plastična ventilatora, no oni su odlijepljeni od tijela rotora te je motor neko vrijeme sigurno radio i bez hlađenja. Ventilatori su ponovno zalijepljeni za rotor. Kuglični ležajevi rotora su u dobrom stanju, no mast koja se nalazi između kuglica pomiješana je sa prljavštinom te tvori gustu masu koja više blokira ležaj nego ga podmazuje. Ležaj je nemoguće rastaviti pa smo mast otopili i isprali otapalom te je zamijenili novim mazivom. I na statoru i na rotoru vide se tragovi korozije, prljavštine i drugih taloga što je uklonjeno mehaničkim i kemijskim putem koliko god je to bilo moguće. Stari kondenzator je zamijenjen novim te se nakon testa elektromotor pokazao ispravnim.
Pumpa je prvo spojena na pogon pomoću baterijske bušilice te je zaključeno da radi. Zračni pritisak koji daje nije dovoljan da bi se pumpa koristila za ispuhivanje prašine, a vjerojatno neće dobro raditi ni kao kompresor za odlemljivanje jer protok zraka nije kontinuiran nego isprekidan u ritmu usis – ispuh – usis – ispuh… Ovo upućuje da se radi o membranskoj pumpi. Takve pumpe su posebno pogodne za pumpanje tekućina jer prvo stvaraju podtlak ili usis tekućine, a zatim tlak ili potisak tekućine. Za razliku od pumpi koje imaju rotirajuće propelere, membranske pumpe su puno manje osjetljive na gustoću i čistoću tekućine koju pumpaju. Sada je jasno da ovu našu pumpu vjerojatno nećemo imati gdje uspješno koristiti u elektroničkoj radionici, no ipak ćemo završiti započeti posao.
Rastavljanje pumpe donosi nova iznenađenja. Gumena membrana debljine 3 mm je dotrajala, ispucana dubokim brazdama i jedva se još drži na milimetar zdrave površine. Svakako ju je potrebno zamijeniti. Membrana je pričvršćena jednim centralnim vijkom preko aluminijskog prstena za klip pumpe. Taj vijak je bilo nemoguće odviti. Pokušalo se različitim odvijačima bez uspjeha, pokušalo se raznim specijalnim sprejevima bez uspjeha, udarcima i zagrijavanjem bez uspjeha, na kraju je za glavu vijka zavaren odvijač i tada smo uspjeli – slomiti glavu vijka. Slijedilo je izbušivanje ostatka čeličnog vijka iz mekog aluminijskog tijela klipa. Stupna bušilica, precizno centriranje nepravilnog ekscentričnog oblika klipa, nekoliko polomljenih svrdala… na kraju je vijak uklonjen ali je provrt morao biti najmanje za vanjsku širinu vijka jer ni jedan jedini komadić čeličnog navoja vijka nije bilo moguće drugačije odvojiti od aluminijskog tijela klipa u koji je bio urezan. Sada je dakle provrt bio prevelik za ponovno narezivanje (vijak bi umjesto M4 trebao biti M8) pa smo u postojeću rupu uglavili navojni stupić M4, fiksirali ga klinom s donje strane… Pronaći gumu debelu 3 mm pogodnu za membranu ne čini se teško – sve dok se ne krene u potragu. Ista stvar je i s pogonskim remenom koji mora biti točnih 8mm x 508 mm (5/16″ x 20″). Na kraju je sve naručeno sa e-bay jer je potraga kod domaćih dobavljača postala prenaporna. Za dva mjeseca stigao je remen i guma, a za to vrijeme se očistilo kućište pumpe i kuglični ležajevi gdje je slučaj bio jednak kao i kod ležajeva elektromotora.
Montažna ploča je prebrušena i prebojana temeljnom bojom, te su montirani svi elementi. Također se pristupilo brušenju i bojanju kućišta. Ovdje vrijedi pravilo – koliko truda i vremena, takav i konačni rezultat. Veće neravnine poravnate su kuckanjem finim čekićima, slijedili su sati brušenja dva sloja boje i duboke hrđe sa vanjskih i unutarnjih površina, zatim nekoliko slojeva kit boje u spreju sa brušenjima, pa dva sloja sive boje s efektom. Moglo je biti još kitanja, još brušenja, još bojanja, pa bi rezultat bio još bolji, no mislim da je dva puta dovoljno za neki optimalan učinak. Prebrušena i prebojana je također i ručka kućišta.
Sada prelazimo na elemente koji su montirani na kućištu. Najzanimljivija je elektromehanička vremenska sklopka njemačko-talijanskog proizvođača Holzer. Temelji se na satnom mehanizmu sa elektromagnetskom regulacijom brzine okretaja. Lijepo se uočava okrugla aluminijska pločica postavljena iznad magneta. Ona se okreće pogonjena satnim mehanizmom sa oprugom, a s obzirom da se okreće u magnetskom polju magneta u njoj stvaraju vrtložne struje. Te struje stvaraju svoje magnetsko polje koje je suprotno polju magneta te se ova polja privlače i koče okretanje pločice, a time i vrtnju satnog mehanizma. Kad ne bi bilo ovog kočećeg sustava satni mehanizam bi se puno brže okretao na početku, kad je opruga najjače zategnuta, nego na kraju. Ovako je kod najvećih okretaja i stvaranje vrtložnih struja najjače, pa je i kočenje najjače, i to kočenje zatim opada sa opadanjem brzine okretanja. Time je postignuta stalna regulacija okretaja satnog mehanizma bez obzira na napetost opruge. Sam satni mehanizam je kao što se vidi već dosta zaprljan, no još uvijek radi pa ga nećemo dirati.
Manometri imaju ispupčene plastične prozorčiće, prilično su izgrebani, dubinski zaprljani, a jedan je i puknut. Nismo se ni trudili tražiti takve ispupčene prozirne elemente, nego smo iz plastike omota CD-a izrezali dva ravna prozorčića, a kod montaže smo tijelo sa kazaljkom pomaknuli malo unatrag kako kazaljka ne bi zapinjala. Kromirano mesingano tijelo ispolirano je prvo grubom, a zatim finom pločom za poliranje uz upotrebu paste. Sklopku i kontrolnu lampicu je zbog prevelikih oštećenja bilo nemoguće kozmetički urediti, pa su zamijenjene sličnima. Izlazne priključnice su također polirane. Kapice ventila također su bile previše potrgane pa su zamijenjene sličnima. Ove kapice, kao i kapica vremenske sklopke obojane su crnim sprejem kako bi se bolje uklopile u dizajn s crnom ručkom i tijelom kontrolne lampice. Ne treba spominjati kako su zamijenjeni gotovo svi vijci (uz dodavanje onih koji su nedostajali) jer su postojeći previše korodirali za sigurnu upotrebu. Mrežni kabao zamijenjen je novim.
Na cijeli projekt utrošeno je oko 20 sati rada i stotinjak kuna materijala (remen, membrana, kondenzator, vijci i ostali sitni materijal). Ovaj pionirski projekt je uvod u restauracije starih elektroničkih uređaja čime se mislim baviti u skoroj budućnosti i potvrdio je pravila koja uostalom vrijede i za bilo koji drugi slični posao: uspjeh projekta proporcionalan je uloženom vremenu, trudu i novcu. Naravno, spretnost, snalažljivost i znanje pri tome su također od ključne važnosti. No, i ovo samo po sebi nije dovoljno ako ne raspolažemo potrebnim alatima, materijalima i dokumentacijom. Sve su to opće poznate stvari. Ipak, ima još jedno pravilo koje bi izvukao baš iz svog vlastitog iskustva: koliko god naša radionica sad već bila odlično opremljena najrazličitijim alatima, materijalima, dijelovima i komponentama… rijetko koja restauracija neće zahtijevati baš ono što nemamo i time stvoriti dodatni trošak opskrbe, gdje ne mislim isključivo na novčani trošak već i na onaj koji traži vrijeme, strpljivost i ustrajnost u potrazi za nečim sličnim onome što trenutno treba jedino vama na čitavom svijetu i što više nitko odavno nigdje ne proizvodi 🙂
