Danas je nabavljen voltmetar sa ugrađenom elektronskom cijevi u spoju diodne ispravljačice (diodni voltmetar) te kao takav služi za mjerenje izmjeničnih napona do 250 V u frekvencijskom rasponu 30 Hz – 50 MHz. Diodnom voltmetru potrebno je osigurati napajanje za grijanje katode elektronske cijevi, a za naš voltmetar to je izvedeno preko ugrađenog mrežnog transformatora 220/12 V. Stoga je ovaj voltmetar najvjerojatnije bio namijenjen za neku stacionarnu upotrebu (servisi, radionice, laboratorije i slično) gdje je uvijek dostupan mrežni napon.
Ako usporedimo sklopku za odabir mjernih područja i skalu instrumenta, odmah vidimo kako izravna očitanja možemo vršiti samo za opsege 5 V i 50 V, dok za druge opsege očitane vrijednosti treba preračunavati (x2 ili x4).
Porijeklo i godinu proizvodnje ovog voltmetra možemo odrediti na osnovu ugrađene elektronske cijevi. Na istoj su otisnute slijedeće oznake:
- RV 12P 2000
- Wehrmacht
- 36 43
- BAL 1964
- TELEFUNKEN
BAL 1964 – BAL (“BauaufsichtLuft”) je oznaka njemačkih oružanih snaga tijekom 2. svjetskog rata (Wehrmacht), odnosno konkretno oznaka tadašnjeg njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) kojom se potvrđuje da proizvedena komponenta zadovoljava uvjete za upotrebu u Luftwaffe-u. Brojčana oznaka 1964 je oznaka inspekcijskog tijela koje je izdalo dozvolu te se ista oznaka može naći na većem broju različitih elektronskih cijevi. Tako konkretna oznaka BAL 1964 u najvećem broju slučajeva označava da je komponenta proizvedena i testirana od strane tvrtke Telefunken u Berlinu i to u razdoblju od sredine 1943. do kraja 1944. godine.
RV12P2000 –oznaka za VF pentodu koja se koristila za vrlo široku upotrebu (RF stupnjevi oscilatora te VF i MF pojačala, NF stupnjevi pojačala, ispravljački stupnjevi) te je kao takva proizvedena u većim količinama i u više inačica od bilo koje druge elektronske cijevi za sve rodove bivšeg Wehrmact-a. Kontakti ove elektronske cijevi izvedeni su sa bočne strane te se na poseban način spajaju na odgovarajuće podnožje čime je osigurana veća otpornost na vibracije, potrese i slične mehaničke utjecaje zbog kojih bi moglo doći do prekida spoja elektronske cijevi sa podnožjem, čime zadovoljava uvjete za vojnu upotrebu. RV12P2000 prvi put je proizvedena 1937. godine i tada je po dimenzijama predstavlja najmanju ikada proizvedenu elektronsku cijev (24×44 mm). Zbog svoje široke rasprostranjenosti u različitim elektroničkim uređajima iz 2. svjetskog rata ova elektronska cijev proizvodila se u bivšem DDR-u sve do 1961. godine, a osim od strane više proizvođača u Njemačkoj proizvodila se i u nekim drugim zemljama (pod drugim oznakama).
Oznaka cijevi RV12P2000 ima konkretno značenje: Tako slovo R označava elektronsku cijev za vojnu upotrebu, V označava da se radi o pojačivačkoj cijevi, broj 12 označava prosječni napon u voltima potreban za grijanje cijevi, a broj 2000 predstavlja teoretski faktor pojačanja cijevi. Prema tehničkim podacima za indirektno grijanje katode elektronkeRV12P2000 potreban je istosmjerni ili izmjenični napon od 12.6 V (75 mA), a taj napon je odabran jer je to bio najčešći napon instalacija (akumulatora) unutar vojnih vozila i druge vojne tehnike. Maksimalni anodni napon za ovu elektronku iznosi 210 V pri čemu razvija izlaznu snagu od 580 mW.
U prvim godinama nakon 2. svjetskog rata proizvodnja elektronskih cijevi i dalje je bila je usmjerena uglavnom na vojne potrebe (vojne elektronke) dok je proizvodnja drugih tipova elektronskih cijevi (za civilne radio uređaje) najčešće bila puno manja od potražnje. Stoga su evropski proizvođači komercijalnih radio prijemnika prilagođavali sheme dostupnim vojnim elektronkama, a tu je jedna od najraširenijih bila upravo RV12P2000 koja se koristila u svim krugovima prijemnika (mješač, audio pojačalo i ispravljač). Tako su nastajali novi modeli prijemnika koji se se bazirali isključivo na cijevima RV12P2000.
Zbog svoje raširenosti i univerzalnosti primjene pentoda RV12P2000 se u našem voltmetru koristi kao VF ispravljačka dioda: rešetka g1 (upravljačka) spojena je sa katodom i čini jedinstvenu katodu, a rešetke g2 (zaštitna) i g3 (kočeća) spojene su sa anodom i čine jedinstvenu anodu. Takva dioda je u paralelnom spoju prema priključnicama ulaznog napona, odnosno prema mjernoj grani koju čini serijski spoj mjernih otpornika i instrumenta sa zakretnim svitkom. Čitava shema je dakle vrlo jednostavna i takva izvedba voltmetra ubraja se u najranije primjerke mjerača izmjeničnih napona.
Unutarnji otpor diodnih voltmetara praktički ovisi samo o otporu instrumenta sa zakretnim svitkom i otpornika za mjerne opsege (radnom otporu) koji je vezan serijski s njim. Stoga, iako ovaj naš voltmetar ima elektronsku cijev, i to čak pentodu, ovdje se ne radi o “pravom” elektronskom voltmetru jer ta elektronka služi samo kao ispravljačica izmjeničnog napona u paralelnom spoju i kao takva gotovo ne utječe na ukupni unutarnji otpor kao ni na osjetljivost instrumenta. Osjetljivost našeg instrumenta je 40 µV, a unutarnji otpor kreće se od cca 100 kΩ na najmanjem opsegu, do 3,5 MΩ na najvećem opsegu, što je daleko manje nego kod elektronskih voltmetara.
Slično kao kod elektronskih tako i kod diodnih voltmetara postoji potreba za kompenzacijom struje mirovanja. Naime, čak i kad na stezaljkama nema priključenog nikakvog mjernog napona, kroz diodu teče neka mala struja (tzv. struja naleta diode). Ova struja je reda nekoliko desetaka µA, no na velikom otporu i uz tako malu struju dobiti ćemo pad napona 0,5 – 1 V. Stoga su diodni voltmetri obično opremljeni potenciometrom za namještanje električne nule. Kod našeg voltmetra ovaj potenciometar označen je sa RUHESTROM ili u prijevodu: struja mirovanja.
Električni mjerni instrumenti koji su se koristili u 2. svjetskom ratu bili su različitog porijekla, izvedbi i konstrukcija, te tu ne treba uvijek očekivati neki prepoznatljivi vojni dizajn. I u današnje vrijeme je sasvim normalno da različite vojne servisne radionice, tehničke službe, razvojne i druge vojne institucije u velikom broju koriste komercijalne instrumente, iste one koji se jednako tako koriste i u mnogim civilnim granama. Tijekom 2. svjetskog rata gotovo sav razvoj i proizvodnja bila je usmjerena na vojni sektor i mi danas (bez neke posebne dokumentacije) nemamo elemenata precizno odrediti gdje i za što se točno koristio neki mjerni instrument. Ovaj naš njemački DIODENVOLTMETER mogao se dakle koristiti u njemačkim laboratorijima za razvoj prvog mlaznog aviona ili balističkih raketa, no jednako tako mogao je biti u posjedu nekog običnog dežurnog pogonskog električara. Ipak, za ovo potonje manja je vjerojatnost, jer bi si tada taj električar za provjeru napona od 220V, prvo trebao osigurati isti takav napon za pogon samog instrumenta 🙂