Prije šest godina nabavljen je Iskrin uređaj sa oznakom IC 019 za koji još nismo saznali što je i čemu služi.
Iskra IC 019 dolazi u kožnoj futroli za nošenje dimenzija 20x10x8 cm, napaja se preko pet punjivih AA baterija ukupnog napona 6 V te se čini da je namijenjen za neka terenska mjerenja.
Iskra IC 019 izvađen iz futrole.
Sa bočnje strane je prostor za smještaj pet punjivih AA baterija od 1,2 V (ukupno 6 V).
Na gornjem dijelu je indikacijski instrument osjetljivosti 500 µA na puni otklon sa skalom baždarenom od 0-100. S obzirom da skala nije kalibrirana za nikakve posebne mjerne jedinice vjerojatno je ovdje riječ samo o indikacijskom, a ne mjernom instrumentu.
Na bočnoj strani su dvije sklopke. Jedna ima tri položaja, druga ima deset položaja i obje preklapaju različite otpornike za regulaciju pojačanja pojačala ugrađenih u uređaj. Na donjoj strani je baterijska sklopka sa slovnom oznakom IZ, te tri 3-polna DIN konektora sa slovnim oznakama: A, G i S.
Indikacijski instrument u SMB boji ukazuje da je moguće riječ o vojnom uređaju, no to svakako nije siguran pokazatelj namjene ovog uređaja jer su se tvorničke proizvodne zalihe koristile na različite načine.
Montaža elemenata unutar uređaja izvedena je vrlo improvizirano. Pločica nema tiskane veze, čak nije upotrijebljena ni univerzalna tiskana pločica, već se koristi sistem spajanja pomoću lemnih stupića i veza napravljenih od samih izvoda elemenata. Ovakva montaža se rijetko susreće kod tvornički proizvedenih elektroničkih sklopova iz bilo kojeg razdoblja, posebice ne kod tranzistorske tehnike. Futrola od prave kože, limeno kućište sa sivom “hammer” bojom i DIN konektori ukazuju na 1950/1960-te godine. Međutim prema upotrijebljenim elementima uređaj bi ipak više datirao prema 1960/1970-tim godinama. No čak i za 1960-te godine ovakav način montaže nikako ne priliči jednoj serijskoj tvorničkoj proizvodnji. Ako broj 172 na pločici našeg uređaja označava broj proizvedenog komada, onda se već i za tu količinu svakako isplatila raditi tiskana pločica jer bi sklop bio lakši i brži za montažu kao i kasniji servis, da o urednosti i profesionalnosti ne govorimo.
Kroz godine nismo došli do odgovora iz kojeg je razdoblja i za koju namjenu proizveden taj famozni uređaj Iskra IC 019. Prema vanjskoj konstrukciji sličan je mjeračima radijacije, detektorima metala ili akustičnim korelatorima. Međutim, unutrašnji sklopovi se razlikuju od onih koje bi očekivali kod takvih uređaja. Stoga smo, unatoč prilično iscrpljujućem poslu, odlučili iscrtati elektroničku shemu ovog uređaja.
Tranzistor T2 radi kao oscilator na frekvenciji 50 kHz. Radi se o jednoj od inačica Armstrongovog tipa oscilatora čiju frekvenciju određuje titrajni krug L1-C1 u kolektorskom krugu tranzistora. Preko zavojnice L2 na bazi tranzistora ostvaruje se pozitivna povratna veza za održavanje oscilacija.
Tranzistor T1 je ulazno pojačalo u spoju zajedničkog emitera. Signal iz tog pojačala prolazi preko namota L3 koji je spregnut sa namotajima oscilatora. Tako se u signal iz pojačala miješa frekvencija iz oscilatora od 50 kHz. Zbroj ova dva signala vodi se na drugi stupanj pojačanja sa tranzistorom T3. Povratnom vezom preko potenciometra P1 može se podesiti pojačanje ovog pojačala.
Signal se dalje vodi na niskopropusni LC filtar L4-C2 sa graničnom frekvencijom od oko 6 kHz. Ovim filtrom se iz produkata miješanja ulaznog signala i signala oscilatora, izdvaja samo razlika između te dvije frekvencije. Primjerice, ako je ulazni signal frekvencije 52 kHz, a oscilator je frekvencije 50 kHz, na izlazu iz filtra dobiti ćemo razliku te dvije frekvencije od 2 kHz.
Ovaj signal se dalje vodi na pojačalo sa tranzistorima T4 i T5. Koristi se spoj izravno vezanog dvostupanjskog kaskadnog pojačala sa zajedničkim emiterom i dvije povratne veze. Jedna povratna veza ostvarena je preko otpornika R1 i R2. S obzirom da su stupnjevi pojačala vezani izravno (bez kondenzatora) ova veza je potrebna za sprječavanje prijenosa neželjenih istosmjernih komponenti ulaznog signala sa prvog na drugi tranzistor gdje bi se iste dodatno pojačale. Druga povratna veza pak je klasična negativna povratna veza gdje se uzima dio izlaznog signala (pojačanja) i vraća na emiter prvog tranzistora preko djelitelja napona sa otpornicima R3 i R4. Vidimo da su ovdje otpornici R4 izmjenjivi preko 10-položajne sklopke S2. Tako se tom sklopkom promjenom jačine povratne veze zapravo odabire željeno izlazno pojačanje pojačala.
Pojačani signal se u konačnici vodi na komplementarno izlazno mjerno pojačalo sa tranzistorima T6-T10 i preko emiterskog slijedila T10 na mjerni instrument. Sklopkom S1 ograničava se struja kojom se napaja izlazno pojačalo i ovo funkcionira kao svojevrsna sklopka za mjerne opsege. Sinusni signal je čitavo vrijeme pozitivno biasiran tako da instrument pokazuje pozitivnu srednju vrijednost toga napona.
Iz svega se može zaključiti da uređaj Iskra IC 019 radi na principu svojevrsnog selektivnog voltmetra, na način da kazaljka pokazuje razliku ulazne frekvencije od one koju generira interni (referentni) oscilator. Time bi se uređaj mogao koristiti za brzo ugađanje frekvencije nekog vanjskog generatora. U praksi smo potvrdili da ovo funkcionira. Na konektor A smo doveli ulazni signal raspona 50-57 kHz i kazaljka proporcionalno reagira na dobivenu razliku frekvencija u opsegu cca 500 Hz – 5 kHz.
No i dalje su zbunjujuće tri DIN priključnice. Preko prve priključnice (S) očito se uključuje napajanje sklopa. Priključnica A je ulazna priključnica za dovođenje ispitnog napona frekvencije cca 50 kHz i amplitude do 50-100 mV. Priključnica G pak može ulazno/izlazna za spajanje nekih filtara, za uzimanje rezultirajuće frekvencije ili za dovođenje nekog signala izravno na izlazno (mjerno) pojačalo.
Oscilator u našem uređaju je već vrlo nestabilan i frekvencija sa početnih 40 kHz kroz desetak minuta rada odluta na 50 kHz. Ovo i ne čudi s obzirom na starost komponenti, no opet se radi o prilično čudnoj frekvenciji za ispitivanje jer je ista s jedne strane daleko iznad audio opsega, a s druge strane daleko ispod RF opsega. Još bi bilo shvatljivo da se ovdje radi o jednom namjenski izrađenom prototipu, no očito je riječ o serijskom proizvodu koji se široko koristio za neka mjerenja na terenu.
Ovime smo saznali sve što se moglo saznati iz samog uređaja. Sada jedino preostaje nada da jednom negdje naletimo na isti uređaj koji će možda imati kakav korisnički priručnik ili barem nešto od dodatne opreme koja se priključuje na DIN konektore kako bi se otkrili neki novi podaci. Naravno, ostaje nada i da netko prepozna ovaj uređaj jer netko je negdje na nečemu morao nešto raditi sa istim 🙂
Prvi detektor kablova proizveden u Jugoslaviji nakon izlaska Zakona o katastru vodova i podzemnih objekata („Sl. gl. SR Srbije“ br. 31/74) bio je Iskrin IC 019. Ovaj uređaj trebali su nabaviti svi Opštinski katastri. S obzirom na potrebu većeg broja uređaja početkom osamdesetih Iskra prelazi na model IC 021 sa štampanim kolima. Svaki uređaj, pored detektora sa lakim aluminijumskim štapom na čijem kraju je bio grafitni usmerivač, koji se mogao postaviti vertikalno (za određvanje tačnog položaja kabla), horizontalno (za detekciju pravca prostiranja kabla) i pod uglom od 45° (za određivanje dubine), posedovao je slušalice, generator indukovanog signala, koji je generisao adekvatan signal duž kabla pomoću grafitnih klešta koja su obuhvatala kabal, ili pomoću antene za indukciju u prostoru. Takođe svaki uređaj posedovao je i geofon sa priključcima različite osetljivosti, za detekciju curenja vode iz vodovodnih cevi. Uređaj sa svim priključcima pakovao se u drveni sanduk većih dimenzija oko 120x50x40cm tako das u morala dag a nose dva radnika. Cena uređaja je bila oko 5000DM. Stari geometri verovatno se sećaju ovog uređaja.
Hvala Vam puno na vrlo korisnim informacijama, sada sve ima smisla 🙂
Poštovanje, rado bih Vam poslao fotke nepoznatog uredjaja(nešo mjeri u vazduhu (zraku), pri uključenju napupa zrak, a onda očita na displeju neke brojeve od 12 cifri., Uredjaj je dzepni, s modernom elektronikom. Hvala na odgovoru…lp
Mogu jedino blefirati, ali to mi izgleda kao stari Geiger-Mullerov detektor-brojač. Obzirom, da ima baterije za punjenje bi priključak A mogao biti akumulator, G – geigerova cijev i S – slušalice. Preklopnicima se (možda) mijenja osjetljivost instrumenta. Obzirom, da je skala instrumenta baždarena od 0-100, bez nekih oznaka, vjerojatno je za korišćenje potrebno imati odgovarajuće tablice, koje bi u kombinaciji sa stanjem preklopnika dale intenzitet radioaktivnog zračenja tj. aktivnosti izvora. Testiranje bih počeo provjerom A priključka, vodi li do punjivih baterija, tj, da li se priključenjem vanjskog izvora baterije pune. G priključak je (možda) visokonaponski, jer do njega vodi malo deblji izolirani kabel. Vjerojatno od diodne kaskade ispod preklopnika. Priključenjem instrumenta na G priključak se možda može izmjeriti neki visoki napon, ako oscilator i kaskada još rade.
Hvala na odgovoru, to je vrlo logična pretpostavka, svaka čast 🙂
Moram priznati da i meni najviše liči na neki GM brojač, no kako sam naveo i na forumu elektronik.si na cijelom sklopu nema ni jedne jedine diode. Jedino što može generirati visoki napon je VF transformator, no to je onda poluvalni ili impulsni napon ispeglan kondenzatorima jer za geigerovu cijev on mora biti istosmjeran.
Zanimljivo je da pločica sa donje strane nema tiskane veze nego je sve izvedeno “u zraku” odnosno veze su napravljene savijanjem ostatka žica na elementima. Kad rastavim do kraja poslat ću i te slike.
Sklopka služi za uključenje/isključenje napona iz baterije, a prva utičnica (A) kako se na prvi pogled čini ima veze s napajanjem, no nije spojena za punjenje baterija, već prekida baterijsko napajanje i dovodi vanjski napon, no to ću još provjeriti kad sve rastavim do kraja.
Čudno je što su sve tri utičnice potpuno iste, a vjerojatno imaju sasvim različite namjene. Tu onda vrlo lako dođe do pogrešnog spajanja. Možda se radi o nekoj vrlo ranoj i jeftinoj izvedbi GM brojača gdje je naglasak bio na niskoj cijeni i jednostavnosti.
Bit ćemo pametniji kad izmjerimo sve napone 🙂