Danas je nabavljen mjerač radioaktivnosti francuskog proizvođača C.E.R.E. (CENTRE D’ETUDES ET DE REALISATIONS ELECTRONIQUES) namijenjen za nizozemsku vojsku.
Kao što se uočava sa slike ovaj mjerač radioaktivnosti na svom kućištu nema nikakvih oznaka proizvođača ili tipa uređaja, pa čak ni oznake za pojedine položaje sklopke. Da se radi o proizvodu francuske tvrtke S.E.R.E. može se zaključiti samo po karakterističnom obliku kućišta i komponentama ugrađenima u uređaj.
Ručka za nošenje uređaja ujedno služi kao kućište za smještaj baterijskog članka od 9V. Ima mjesta za dvije takve baterije od kojih je jedna radna, s druga pričuvna.
Baterija od 9V je u prilično rijetkoj okrugloj verziji 6F25. Takve baterije su se prije 40-tak godina radile za pogon tranzistorskih prijemnika. Kad se skine zadnji poklopac uočava se geiger mullerova cijev sa pripadajućim VN kondenzatorom u krugu napajanja i trimerom za kalibriranje u izlaznom krugu. Princip rada mjerača radioaktivnosti i mjernih jedinica koje se pri tome koriste opisali smo u objavi MJERAČ RADIOAKTIVNOSTI RIK-T9. Ovdje ćemo se samo podsjetiti da za napajanje geiger mullerove cijevi moramo imati izvor visokog napona, a za detekciju struje koja u slučaju ionizacije poteče kroz cijev može biti ugrađeno pojačalo prije indikatorskog instrumenta.
Geiger mullerovih cijevi ima na stotine oblika i veličina. Naša cijev nema nikakve vidljive oznake tipa ni proizvođača.
Razdvajanjem donje pločice uočava se još jedna geiger mullerova cijev. Upotreba više detektorskih cijevi u jednom uređaju vrlo je rijetka kod starijih tipova detektora zbog same cijene istih. Danas kada su geigerove cijevi dostupnije i jeftinije često se nailazi na više paralelno spojenih cijevi u jednom uređaju. Time detektor postaje osjetljiviji na slabija zračenja, a ako se cijevi postave međusobno pod određenim kutevima tada se dobija na osjetljivosti u više smjerova. Kod našeg uređaja su cijevi postavljene međusobno pod kutem 90° što bi značilo da je jednako osjetljiv u smjeru naprijed-natrag, kao i lijevo-desno.
Očito da je sva elektronika ovog detektora radijacije (DC/DC pretvarač napona i pojačalo) smještena u zasebno metalno kućište iz koje vode svega tri koaksijalne priključnice.
Elektronika se bazira na četiri tranzistora: jedan 2N139 i tri AF116 koji su se pojavili u drugoj polovici 1950-tih, odnosno početkom 1960-tih godina. Tranzistori nisu zalemljeni izravno na pločicu već su utaknuti u podnožja. Tri metalne jezgre vjerojatno skrivaju transformatore kojima se dobiva visoki napon za rad detektorskih cijevi.
Natpisi na kondenzatorima i transformatorima upućuju na francuskog proizvođača. Francuske tvrtke SIC (Société Industrielle de Condensateurs) i SAFCO (Société Anonyme de Fabrication de Condensateurs) spojile su se 1954. godine i pod nazivom SIC SAFCO opstale sve do 2015. godine, kada se spajaju sa tvrtkom Exxelia Tantalum i mijenjaju naziv u Exxelia Sic Safco te i danas proizvode sve vrste elektrolitskih kondenzatora.
Na kraju dolazimo do samog instrumenta. Instrument ima tri izmjenjive skale koje se mijenjanju zajedno sa promjenom položaja sklopke. Donji položaj sklopke je isključeno. Slijedi položaj sklopke za kalibraciju i pripadajuća skala instrumenta koja je vidljiva na zadnjoj fotografiji. Kod kalibracije kazaljka se mora dovesti u sredinu skale (oznaka strelice na skali). Preostala dva položaja su mjerni opsezi: 0-20 r/h i 0-2000 mr/h. Neko minimalno očitanje ovim detektorom je oko 100 mr/h (mili-rada na sat).
Naš detektor radijacije dakle nema nikakvih oznaka na svojem kućištu niti na skali ali isti je vrlo sličan modelu koji se pod nazivom Besmettingsmeter IM-3004 koristi u nizozemskoj vojsci. Spomenuti model je u izvedbi sa elektronskim cijevima i proizvodio se u 1970-tim godinama. Kućište je potpuno isto kao i kod našeg modela, osim što ima priključnicu za opcionalno spajanje vanjske detektorske cijevi (sonde) na mjestu gdje naš uređaj ima otvor za potenciometar za kalibraciju (ispod sklopke). S obzirom da je moguće osim interne spojiti i koristiti vanjsku sondu kod modela IM-3004 sklopka ima tri mjerna opsega za internu i dva mjerna opsega za vanjsku sondu (0-1000 mr/h).
Može se pretpostaviti da se u slučaju našeg uređaja moguće radi o nekom testnom primjerku gdje se sa elektronskih cijevi pokušalo preći na tranzistorsku tehnologiju. Osim nedostatka bilo kakvih natpisa, te montaže tranzistora na relativno nesigurna podnožja, tome ide u prilog i činjenica da naš uređaj nema ugrađene sklopove za zvučnu signalizaciju prisutnosti radijacije kao ni osvjetljenje skale instrumenta što bi svaki vojni uređaj morao imati. Očito je u ovoj fazi razvoja bio naglasak na testiranje rada uređaja sa dvije ukrižene detektorske cijevi i tranzistorskom izvedbom VN napajanja i pojačala.
Kod rastavljanja uređaja uočeno je da je jedan tranzistor ispao iz podnožja. Za vojnu elektroniku sve komponente se posebno dobro mehanički učvršćuju i takva montaža bi bila neprihvatljiva za gotov vojni uređaj pa i to upućuje da se radi o eksperimentalnom proizvodu. Nakon što je tranzistor vraćen u podnožje detektor smo spojili na 9V istosmjernog napajanja. U položaju kalibracije (kontrole) kazaljka se otklonila na sredinu skale. Time možemo pretpostaviti da detektor vjerojatno radi ali za potvrdu toga trebao bi nam neki radioaktivni izvor. Ovaj detektor je premale osjetljivosti da bi nam u tu svrhu pomogle banane, folije, svijetleće kazaljke sata i slični izvori slabog radioaktivnog zračenja pa ćemo ovdje završiti sa testiranjem.
Jednom prilikom kad ponovno nađemo vremena za ovaj uređaj može se pokušati rekonstruirati električna shema ovog detektora pa će lakše shvatiti što se ovim uređajem htjelo postići. Za sada nam ostaje dakle dosta nepoznanica o ovom uređaju, a nameće se i pitanje kako je zapravo razvojni francuski detektor radijacije namijenjen za nizozemske oružane snage završio u ovoj objavi. Pa… postoji samo jedno jednostavno i logično objašnjenje – zato jer je završio kao vojni otpad 🙂